Pošto me sa izdavačima, po svemu sudeći, čeka teška i neravnopravna jebada, onda da krenemo od nečega i sa nečim. Ovo je prvo poglavlje mog prvog romana "Dnevnici smrti" . . .
. . . Ne zahvaljuj se, rekao je.
Ali bio sam zahvalan. Ti si logičan izbor, rekao je. Daću sve od sebe. I ovo je
dovoljno, rekao je. I ostavio me sa knjigom, da je ispunim . . .
. . . Kako ću da beležim stvari
manje očigledne i tananije, kad me je Svetlost zaslepela? Kapija se oko mene
stvorila i, ubrzo potom, nestala. Nisam ni video kako je izgledala. Upravo
onako kako si je zamišljao, rekao je glas. Sve je bilo upravo onako kako sam
zamišljao. I to je delovalo umirujuće . . .
. . . Popisao sam blažene u
njihovom Rajskom vrtu svetlosti. Nadao sam se da ću sam jednog dana zaslužiti
isti. Ali Bog je imao druge planove sa mnom . . .
(Izvod
iz beleški Arhiva duša, leto 2070.)
Nije da sam imala neka preča posla.
Ali bilo je nekako glupo što sam umrla. Istina je da sam na tome radila
sistematski već više godina. Kao i svi drugi. Ali ipak je bilo nekako iznenada.
I vrlo konkretno.
Konkretan je bio i bol. I mrak koji
me je obavio sa svih strana. Konkretna je bila i hladnoća koja mi se uvukla u
kosti koje nisam više posedovala. Nisam više posedovala ništa osim nekakve
ošamućene emanacije duha. Bestelesnost je bila najgluplji trip koji sam ikada
imala. I nije imao nameru da prestane.
A onda - reka. Nisam videla reku
već dvadeset godina. Nije se nazirala druga obala. Nisam ni videla mnogo dalje
od obale. Bio je mrak. I to je bilo sve.
A onda se pojavio čamac. I
čamdžija. Pružio je ispošnjenu šaku ispod tankog rukava izlizane odore. Slegla
sam tananom senkom onoga što sam nekada osećala kao moja ramena. Nisam imala
ništa da mu dam. Podsećao je na skitnice koje prevrću kontejnere iza
ultra-tržnica. Najniže u hijerahiji. Niko ih više nije smatrao živim bićima. A
ni oni sami nisu imali Bog-zna-čime to da demantuju. Bilo je mračno, jedva da
sam videla ono što sam pamtila kao svoj prst pred onim što je nekada bio moj
nos. Ali bila sam prilično sigurna da sam videla da u senci njegove kukuljice
dve bele kugle kolutaju. Koščata šaka se odlučno zatresla. Ono što odavno
zauzima mesto mog mozga je najzad shvatilo da treba da se uhvatim za njegovu
ruku kako bih se popela u čamac.
Nije se čuo udar vesla o vodu. Nije
se čulo razbijanje vode o čamac. Nije da sam provela život na reci – do mog
rođenja većina ih je pretvorena u tanušne kanalizacione odvode pune smeća sa
ogromnim bedemima nasipa – ali čini mi se da se u filmovima uvek nešto čulo.
Kao nekakvo tiho, ritmičko glogotanje . . . Ludilo. Ako se pod ludilom
podrazumevao napad duboke depresije na mali mozak puža po kišnom danu.
I tako smo stigli do druge obale.
Golog i jalovog kopna. Savršeno se uklapalo sa mojim vodenim šoferom. Koji je
krenuo dalje čim me je iskrcao. Iskreno, godinama sam žudela za samoćom i
mirom. Verovatno sam tada ovako zamišljala tu savršenu osamu. Ali biti u tome
bilo je nešto sasvim drugo. Nelagoda koju je izazivao osećaj da ova esencija
svakog ego-tripa neće biti prekinuta kada ja to budem poželela nije me
napuštala. Mogla sam da krenem kuda god. Ali nije bilo ničega. Okrenula sam se
da pozovem čamdžiju da se vrati. Ali on je već bio odmakao od obale. Ostala sam
na obali. Uz vodu mi je bilo malo lakše. Osim toga, ko bi mogao da zna kada ću
ponovo biti u prilici da vidim reku. Ili bilo šta drugo, kad smo već kod toga.
„Dobar dan, mlada gospo!“
Spleen samoće je po kratkom
postupku smenila panika. Ono što me je toliko puta izdalo pretilo je da će da
iskoči na ništavilo mojih usta. Unezvereno gledanje okolo i pipanje po mraku
nije bilo ni od kakve pomoći. Moji prsti su se stapali sa tamom oko mene, tako
potpuno i savršeno da smo postajali jedno.
„Ne plašite se, gospo, tu sam . .
.“
I zaista, počela sam pod prstima da
sve snažnije osećam molekule nečeg drugog . . . nekog drugog . . . hladnog kao
i ovo kopno . . . hrpicu oštrih dlaka . . . grbinu plećke . . . i jednu hladnu,
vlažnu njušku. Izletelo mi je jedno neučtivo:
„Pas?!“
„
Ab imo pectore.
Vama na usluzi, gospo, Gaj Lucije Stolon, od znamenitog gospodara Gaja Lucija
Stolona iz roda Licinija, časnog konzula Rimske republike.“
„Hm, drago mi je . . .“
Šta sam drugo mogla da kažem?
Mislim da se zovem Lucija, ostatka se ne sećam?! I to psu koji ima
srednje ime?! Prijatan glas je uskoro propratila pojava senovitih obrisa pseće
figure . . . lep pas, pomalo nalik mastifu . . . ne znam, mi smo imali samo
jednog psa. I mačka. I oni obično nisu imali srednje ime. Niti su mogli da ga
izgovore.
„Nisam čuo vaše cenjeno ime, gospo
. . .“
Niti su mogle da učtivo postavljaju
pitanja.
„Lucija . . .“
„Pa to je sjajno! I potpuno
logično! Savršeno!“
Niti su me zbunjivali tako da se to
nije dalo rešiti kratkim batinama.
„Stani! Stani! Jao, pobegao nam je
. . .“
Pored nas se iznenada stvorila
prilika koja je u ruci imala hrpu nekakvih papira. Za njom još gomila istih,
usplahirenih dušica. Delovali su pomalo rasejano. Teško da će takvi uspeti da
završe koji god posao da su hteli da završe. Upitala sam ih učtivo:
„Mogu li nekako da vam pomognem?“
Okrenuli su se ka meni i psu i
počastili nas odmeravanjem od glave do pete.
„Dobar dan, Lucije. A vi ste . .
.?“
„Lucija, mislim . . . „
Visoki čovek, koji je izgleda imao
funkciju predvodnika, podrugljivo se nasmejao:
„Zar ne znate ni kako se zovete?!“
Okrenuo se ostalima:
„Sa kim nas sve neće staviti!“
Odobravanje krda.
„A ja kad kažem da nam nije mesto
ovde i da je napravljena neka glupava greška u administraciji – možda je na
nekom dokumentu izostavljen pečat, ili je neko zaboravio da ga potpiše, ili se
zaturio u pošti – nema ko da me čuje!“
Ovacije krda.
„Zahtevam da neko od
pretpostavljenih čuje glas nas potlačenih, nas izgubljenih!“
Ludilo krda.
Podigla sam Lucijevo oklembešeno
uvo i prošaptala:
„O čemu to ovaj majstor . . .?“
Lucije mi je dao kratak znak šapom
da ih ignorišem. Ali oni su ipak čuli moje cenjeno pitanje.
„Za vas, gospojice, je sigurno
premija da se nađete ovde. Ali za časne ljude, poput mene i ovih cenjenih dama
i gospode, sedenje u ovom . . . ovom . . . NIČEMU . . . sa takvima . . .
takvima . . . kao što ste vi, je prava kazna! Eto o čemu ja pričam! I nisam ja
nikakav majstor, ja sam bio ugledni bankarski službenik za života!“
Ova poslednja rečenica me je
presekla. I to ne zato što me je nekadašnji status mog sagovornika
impresionirao do ludila. Otišli su dignutih noseva, povremeno frkćući u našem
pravcu. Ostala sam da blenem za njima, širom otvorenih očiju.
„Lucije?“
„Na usluzi, gospo?“
„Jesmo li mi mrtvi?“
„Ja više volim da ovo zovem stanjem
povišene svesti, ali, praktično . . . da. Ja sam mrtav već dve i po hiljade
godina, a vi, po mojoj slobodnoj proceni, dva dana.“
Široko se nacerio i potapšao me po
ramenu.
„Dobrodošli!“
Dobro je što sam prethodno bila
zverski nadrogirana D2O. Pošto bih u suprotnom sada pala u nesvest. Svejedno,
ta podela na svest i ostatak ekipe za mene više nije postojala. Zapravo, ne bih
uopšte mogla da padnem. Za to je bilo potrebno telo. Čega ja više nisam bila
korisnik.
Pokušala sam da se setim gomile
dobrih strana nematerijalne egzistencije. Najpre mi je palo na pamet kako je
unapred izgubljena bitka zvana „šta-ćemo-da-spremimo-danas-za-ručak“ okončana u
moju korist. Kako nema više stomačnih tegoba i lekova protiv kiseline. Nema
više problema sa odećom kojoj je prošla sezona. Nema gužvi u metrou. Nema
potrebe za D2O, alkoholom i cigaretama. . . Lucije se potrudio da mi plastično
objasni situaciju.
„Gospo, recimo da se nalazimo u
nekoj, nazovi, Čekaonici u koju dopadaju svi, a zadržavaju se samo oni sa
kojima niko ne zna šta će, ako me razumete.“
Pogledao me je ispod oka i šapom
nekoliko puta cimnuo donji kapak. Koji je već visio. Oba, zapravo.
„Čini vam se da je takvih slučajeva
malo, ali prvi utisak vas vara. Bilo kako bilo, ne mogu da vas upućujem
detaljnije u čitavu situaciju iz nekih tehničkih razloga, pošto bi i meni i
vama automatski bila uplaćena tura „Upoznajte-Pakao-da-biste-ga-više-voleli“.
Ako me razumete.“
Za nekoga ko je ovde proveo čitavu
večnost – prekorio me je zbog olakog relativizovanja tog pojma – delovao je
prilično krepkog duha. Doduše, ništa drugo i nije bilo prisutno . . .
Moram da prekinem sa pisanjem. Bol
u desnoj ruci postao je najzad nepodnošljiv. A i batler netradicionalne
seksualne orijentacije mi sa gađenjem donosi nešto što ja sa jednakim gađenjem
pijem. Ne lupa vratima na izlasku, ipak.
* * *
U poslednjih nekoliko dana imala
sam izvesnih poteškoća u koordinaciji tela i njegovih funkcija. Bolovi u
mišićima ruku su tek delić. Dešava mi se da hoću da zevnem, pa podrignem kao
zmaj. Epski. Moja negovateljica takve momente dočekuje nemim negodovanjem.
Šetam po stanu sa naočarima za
Sunce, umotana u masno ćebe. Sa obaveznim tamponima u ušima, izbegavam svaki
izvor zvuka i svetla. Što nije uvek jednostavno. Stan je pun kojekakvih
spravica za emitovanje TV-programa i svetlosti različitih frekvencija, koje se
pale pri ulasku u svaku prostoriju. Od trzaja su mi se već dva puta otvarali
šavovi, pa sam veći deo vremena provodila sakrivena u podrumu. Bilo je potrebno
pri tome ne uvrediti batlera-negovateljicu. Što tek nije bilo jednostavno. Ne
znam, zapravo, šta da radim. Niti da li da uopšte razmišljam. Nije baš
postojala opasnost da se zbog preteških misli ubijem, ali bilo mi je teško. Još
uvek. Teško oblikujem reči. Plašim se da će mi nedavna dešavanja brzo ispariti
iz glave. Dobro je što makar sa dva prsta mogu da kucam ove redove . . . Gde
sam ono stala . . .
. . . Sećam se da se, malo pošto
sam srela Lucija u Čekaonici, oko nas brzo materijalizovao mravinjak eteričnih
daveža. Tu su bile senke ljudi koji su činili zlo iz nehata, ili koji nisu
činili zlo iz sujete. Rečju, neostvareni. I još jednom rečju, uvređeni. Svi su oni čekali da se „neka glupa administrativna
greška ispravi“. Moja primedba da se u tom slučaju nalaze na pravom mestu – u
Čekaonici – nije naišla na ovacije. Kako je jedini službenik koji je,
koliko-toliko redovno, dolazio na posao u Čekaonicu bio Čamdžija, njega su
pokušavali da ulove da im reši probleme. Mene su ignorisali. Luciju bi uputili
poneki prekorni pogled, ali on je mirno stajao uz moju levu nogu. Čuvao me je,
valjda. Ili nije imao druga posla.
„Nego, Lucije, otkud ti ovde?“
„Kao i svi drugi – nisu znali gde
sa mnom . . .“
Drevni mućak je čuvao stražu dok je
njegov gospodar odlazio u noćne posete mladoj Vestalki, zbog čega su oboje
mogli da završe živi zakopani. Ali nisu, zahvaljujući Lucijevoj odanosti.
Gospodar je znao da je najbolje da, osim psa, niko ništa ne zna. Lucije je bio
siguran da mu Vesta sve prašta, pošto su osećanja njegovog gospodara bila
iskrena i čista. I datirala su iz vremena pre nego što su je njeni roditelji
obećali hramu, još iz detinjstva. I to je trajalo sve do zajedničke pogibije
dva Lucija na bojnom polju. Nakon čega je i jednom i drugom stiglo sve za
naplatu . . .
„Pa gde je tvoj gospodar sada?“
„Na spratu iznad, Vestalka je
povukla neke svoje veze . . .“
Oborio je glavu. Po kojoj sam ga
pomilovala.
„Ljudska zahvalnost . . .“ počela
sam, ali sam se ipak uzdržala od daljeg soljenja njegove rane.
Tu je bilo i onih koji su iz
najboljih namera zabrazdili u neke aktivnosti koje su imale negativne posledice
po njihove bližnje. Recimo, jedan starac se tu zadesio zato što je pokušao da
zaštiti svoju ćerku od zeta nasilnika tako što je izveo neki simpatični ritual
simpatičke magije od čega je siledžija naprasno umro. Ali ćerka je bila toliko
nesrećna posle muževljeve pogibije da se odala drogi zaborava, popularnoj D2O,
i završila na ulici. Starac je bio teško pogođen time i uskoro je umro od srca,
ali ni sada u ovom prosvetljenom stanju nije mogao da shvati zašto ju je smrt
tipa koji ju je pet godina svakodnevno lemao toliko pogodila. Valjda je to što
mu je teklo niz obraze bila ona slana vodica zvana suze.
Ti drugi su, generalno, bili
povučeniji, ali srdačniji u kontaktu. Provodili su večnost u društvenim igrama,
uglavnom. I bili su, uz Lucija, veoma prijatno društvo.
Moj poslovični višegodišnji
mamurluk me još uvek nije sasvim napustio, kad se iz gomile tih razmazanih
likova koji su imali nešto važno da mi kažu pojavio jedan koji me je oslovio po
imenu. I, očigledno, prezimenu.
„Lucija! Lucija Librović!“
Starica . . . Ne, samo je bila
obučena kao starica. Po modi od pre trideset i više godina, u odeću čije su pogubjenje
stari ljudi uporno odlagali, znajući da su u nju utkane uspomene. I ako nisu
bile bitne, u jednom trenutku njihov mozak bi presudio da jesu. Ali imala je
lice žene jedva nešto starije od mene. I crvenu kosu koja je divlje plamtela
oko njene glave. Gledala me je životinjski zelenim očima, ali pogled joj je bio
starački iznuren, kao da bi trebalo da znam ko je. Uzalud.
Pas ju je, za razliku od mene,
prepoznao. Prišao joj je mašući repom. Svejedno, malo mi je bilo lakše sada
kada sam znala i kako se prezivam. Ali, moj prazni pogled nije naišao na
srdačan prijem. Sudeći po šamaru koji mi je pljusnula po levom obrazu. Nije to
baš bio šamar u onom smislu u kom ga većina ljudi poznaje. Više je to bilo neko
nemo strujanje molekula onoga što je nekada prekrivalo kosti mog lica i
molekula njenog dlana, koji je bio čudesno topao. Prosto sam poželela da
nastavi da me šamara još malo. I izgledalo je kao da će mi se želja
ispuniti.
„Ne znaš ko sam, a?! Da ti pomognem
malo – ja sam žena čiji si verenički prsten htela da založiš da bi kupila smeće
koje ti je spržilo ono malo mozga koje je moj sin godinama pokušavao da
oblikuje! Mada, bolje i to nego sebe . . .“
Tvrdnja da mi je mozak bio temeljno
spržen bila je istinita. Ove kauzalno-posledične veze predstavljale su napor za
njega. Iz mračnih dubina njegovih urušenih špilja spontano se iskristalisalo
jedno ime.
„Baka Lucija . . .“ izgovorila sam
zbunjeno.
„
Finis vitae sed non amoris
. . .“ odgovorila je ona blago i pomilovala me po glavi.
„Divota! Svi delimo ime mog
gospodara, Gaja Lucija Stolona, časnog konzula . . .“
I tu je negde pukao jedan od onih
srdačnih bakinih šamara preko Lucijeve njuške. Svečano. A Lucije je to podneo
časno. Kako i dolikuje psu Gaja Lucija Stolona, časnog konzula . . . bla bla
bla . . Da bi potvrdila svoj postupak, baka je odsekla na kraju:
„Lucije, pročitaj još nešto osim
Rimskih anala!“
Lucije se stresao, ali je stoički
podneo bakine kratke nerve. I kratke postupke. Spreman da sledeći put bude
bolji. Na kraju krajeva, nije bio mačka.
Povela me je do svoje pećine.
Upoznala me sa komšijama, Vitomirom i Sofijom, vremešnim parom koji je složno,
kako im je zakletva pred Bogom to nalagala, delio strast ka tarotu za života. I
majušnu pećinu u Čekaonici posle. Vitomir je bio velemajstor u šahu. Sofija je
bila velemajstor u kukičanju. Videlo se po troduploj kragni na njenoj štofanoj
haljini koju je ponosno nosila. Kao Lucije svoje ime.
A on nas je krotko pratio. Pseće.
Slušao je baku ne trepćući. Divio se umešnosti kojom je koristila latinske citate.
Kad je saznao, kao i ja – ponovo! – da je nekada predavala latinski, svaki
budući šamar bio joj je oprošten. Bilo bi joj oprošteno i da je Gaja Lucija
Stolona, časnog konzula Rimske republike, nazvala najobičnijim Kaligulom.
Upoznala je dedu dok je studirala, venčali su se, dobili mog oca i živeli lepo.
Imali su koliko im je bilo potrebno. Možda i malo više od toga. Napredak
medicine im je obećavao dugovečnost. Zato se silno iznenadila kada je umrla u
trideset trećoj godini, naprasno. Od šloga. Pokušala je na ovoj strani da se
raspita kako je to bilo moguće, ali nikakav suvisao odgovor nije dobila, osim
onog uobičajenog o tome kako je njeno vreme na Zemlji prošlo po planu i da je
sada vreme za nešto drugo. Praktično bavljenje Kabalom za njenog kratkog života
ju je smestilo u Čekaonicu. I tu je provela proteklih trideset godina. Dedu je
videla poslednji put kad je prolazio na putu ka onom drugom mestu. Volela ga
je, ali joj ipak nije bilo jasno čime je on to zaslužio. Ali barem je tu brigu
skinula sa vrata. Poslednjih pet se često pitala kada ću se i ja pojaviti.
Nisam imala pojma šta je to Kabala.
Ali bilo je u načinu na koji mi se obraćala nečeg što me je teralo da je slušam
ne trepćući. Boja njenih očiju me je smirivala. Mislim da je to bila boja onog
kamena . . . žada . . . Činilo mi se da sam uz nju prvi put postala svesna da
je osećanje straha, koga toliko dugo nisam mogla da se otresem ni u snovima,
nestalo. Možda zato što za mene više nije postojala „sudbina gora od smrti“.
Možda zato što sam bila uz moju baku. Pretvarali smo se da možemo da spavamo.
Ja u bakinom naručju. Lucije kraj mojih nogu. Bez straha . . .
. . . Ponovo ruka. Dok sam pisala prethodne redove konačno mi je
otpalo poveće parče mrtve kože sa levog lista. Mačak, koji je tvrdio za sebe da
se zove Hanibal, ju je pojeo. I posle polizao šape. Tipično za Lucija,
negodovao je zbog mačije nelojalnosti. Kao da će svet propasti zbog toga. Da je
tako, istorija čovečanstva bi se završila još šestog dana. Ali nije. I sita
mačketina je mogla da zaspi snom pravednika.
* * *
U Čekaonici smo Lucija St, Lucije i
ja dosta vremena proveli u pričama, latinskim citatima i opštoj premudrosti. I
ponekoj partiji karata sa Sofijom i Vitomirom, za koju smo se svi pretvarali da
je tajna. Gungula na obali koju je prilikom mog dolaska izazvalo pojavljivanje
Čamdžije više se nije ponovila. Prosto, Čamdžija se više nije pojavio. Samim
tim, ni drveni advokat ugnjetenih administrativnim greškama. Kad sam prenela
moja zapažanja baki, ona je samo teško uzdahnula.
„Dođi,“ rekla je kratko i uzela me
pod ruku. Sišli smo do obale.
„Nekada je ovo bilo veoma živahno
mesto. Čamdžija je radio toliko, da je morao da se podeli u nekoliko stotina
hiljada emanacija. Čekaonica je luka u koju svi, pre ili kasnije, uplove. Ovuda
svi prođu, a zadrže se samo oni koji nisu učinili dovoljno da završe na
krajnjim polovima. A to je velika većina, moje dete. Što nije nikakvo čudo.
Ljudi su za života skloni preuveličavanju svojih postupaka, kako dobrih, tako i
loših. To ih sprečava da naprave veće gluposti, pošto im se one koje prave čine
sasvim dovoljnim. Ali ih to drži podalje i od velikih stvari . . .“
Nije mi se činilo da na ovom mestu cirkuliše toliko duša. Baka je
nastavila, kao da mi je pročitala misli.
„U poslednje vreme nema pridošlica.
Haronov red vožnje se neverovatno proredio. I ima samo taj jedan otrcani oblik.
Više mu nije ni potrebno. Zato su ga oni buntovnici bez razloga omašili.
Prestali su da se nadaju da će se ponovo pojaviti.“
„Nisam primetila da su ljudi
naprasno prestali da umiru.“
Baka je klimnula glavom.
„Naravno. Ali njihove duše ne
dolaze ovamo.“
„Pa gde idu?“
„Ko bi to znao. Svuda. Priča se sve
više o nekakvoj Berzi duša, koju su organizovali verski poglavari, u saradnji
sa ko zna kime, na kojoj se duše razmenjuju za opklade, preprodaju za novac,
tapkaju iz dosade. Što remeti krhku ravnotežu, ali niko osim Čuvara Čekaonice
nije za to previše zainteresovan, pošto niko nije na direktnom udaru . . .“
Pogledala sam je iznenađeno.
„Čuvar Čekaonice?!“
Uzdahnula je, ali je nastavila da
mirno gleda u vodu, kao da recituje recept za čorbu od kiselog kupusa.
„Da, Čuvar Čekaonice. Od postanja
je uvek po jedan odabrani među smrtnicima bio zadužen da održava red ovde, što
ponekad uopšte nije lako. Ima svakakvih ljudi, sa svakakvim navikama, iz
različitih vremenskih razdoblja. Teško je pomiriti te razlike . . . Vremenom se
na ovoj strani napravila gužva kakvu vi tamo ne možete da zamislite. Kakve crne
priče o prenaseljenosti! Znaš li ti šta znači upamtiti ime svakoj duši koja je ikada
zaživela, makar i dan, na Zemlji od njenog postanja do danas?! Za Čuvare su
uvek birani ljudi koji su umrli mlađi i koji su ostanak u Čekaonici zaslužili
nekim svojim veštinama, a ne pasivnošću, ili neznanjem.“
„Anđeli?“
Moj pokušaj nagađanja dočekan je na
volej rezigniranim odmahivanjem ruke i definitivno oduvan huktajem kroz nos.
„ Ma kakvi anđeli! Oni obavljaju
sličan posao na jednom kraju. Demoni na drugom. Ako mene pitaš, sve ti je to
ista . . .“
Naglo je ućutala i pogledala oko
sebe nepoverljivo. A onda se nagla ka meni i prošaptala:
„Da bi napravili što manje posla za
sebe, vremenom su tako pooštrili kriterijume za odlazak na jedan, ili drugi
kraj, da je većina ljudi ostala ovde! Znaš li kakav je haos to napravilo?! Nije
mi dosadno što nema novih, vidiš da ni sa starima nije lako izaći na kraj, ali
dešava se nešto ogromno, nešto monstruozno! Takvu glupost kao što je Berza
duša, to su mogli da naprave samo oni koji već imaju kontakt sa ovom stranom, a
to znači velike crkvene korporacije. Koje, najverovatnije zloupotrebljavaju i
nešto što postoji odvajkada – velika metafizička polja nastanjena posebnim
sortama duša, prosto nazvanim Metasfera. Nad tim poljima mi odavde nemamo
nikakvu kontrolu. Niti pristup. Nismo ga nikada ni imali. Jedno od retkih pravila
koje je imalo smisla, među nama budi rečeno. Problem je što se sada šuška da su
ta polja sve više zagađena dušama običnih smrtnika, kao i da u njima duše
ispunjavaju zahteve klijentele, neprekidno menjajući uloge kojima se, da
prostiš, popunjavaju artificijelni sadržaji moronske podsvesti savremenog
čoveka, koji više ne zna ni za knjige, ni za filmove, ni za stripove, ni za
šta!“
A onda je zaćutala i ponovo se
zagledala u vodu. Blenula sam u njen pravilan profil kao opčinjena. Tog
trenutka bila sam lišena svih muka ovoga sveta. Osim težine reči.
„Pokušavala sam da nađem neko
rešenje, ali nisam mogla bez pomoći nekoga sa 'one strane'. Pokušala sam sa
jednim poštenim policajcem, ali njega su ubrzo ubili. Onda sam pokušala sa
jednom vremešnom, ali dobrodržećom vračarom. Ali ona me je izdala. Zamalo da
nastradam. Nikada nisam volela vlašku magiju, da prostiš . . . A sada . . . „
Uzdahnula je teško. A onda su joj
se zelene oči raširile, pogled joj je tinjao iskricom nade. Okrenula se prema
meni, osmehujući se. To je bio znak da treba da palim. Ostala sam.
„A sada, sa tobom, imam novu
šansu!“
Nisam želela da znam zašto baš ja.
Ni kako. Znala sam da ću da najebem. Zar su putevi bili bitni?!
* * *
Baka je taj put odsustvovala duže
nego obično. Nisam još jednom mogla da slušam ciklus Vitomirovih i Sofijinih
porodičnih dogodovština. Izgovorila sam se Lucijevom nepostojećom potrebom za
obavljanjem fizioloških potreba napolju, na šta su Vitomir i Sofija podigli
obrve, ali nisu rekli ni reč, i krenula. Šetali smo kroz ništa, nailazili na
ništa, gledali u ništa, ja sam osećala ništa, Lucije nije govorio ništa . . .
sve dok ispred nas nisu iz mraka izronile pećine.
„Konačno neko mesto gde niko neće
da nas . . . „
„Šššššš,“ rekao je Lucije,
gledajući oko sebe u maniru stroge konspiracije.
„Zar i ovde ima nekoga?!“
„Š!!!“
U već poslovičom maniru pravljenja
sjajnih izbora, došetala sam sebe i psa do pećina koje su svi u Čekaonici
izbegavali. Ali ne samo oni. Tu su obitavali oni koji su živeli u iskrenom
ubeđenju da znaju kako svima da pomognu. I u tome ih nije sprečavalo ništa
slično zdravom razumu. Na ono prvo mesto nisu mogli pošto su mnogi ljudi
zahvaljujući njima završili na onom drugom. A na tom drugom mestu nisu mogli da
ih prime zato što je njihova namera bila bez predumišljaja. To je bio deo novih
propisa. Ovi u Čekaonici, nemoćni da bilo šta promene, klonili su ih se kao
kuge. Stoga su jedva čekali da neko došeta. Bili su željni druženja, ali je i
frustracija koju je izolovanost izazvala bila jaka.
„Evo ga onaj pas . . .“ neko je
šapnuo.
„Dobar dan!“ dreknuo je neko iz
gomile koja se već nalazila na pet metara od nas. Videlo se po njima da im nije
baš dobro zajedno. Gladno su me upijali očima, spremni da urade sve što je u
njihovoj moći – i više od toga – da mi pomognu. Zamislila sam kako jedni
drugima dele savete po čitav dan. Nisu imali pojma koliko su imali sreće što
ovde nije bilo apsolutno nikakvog načina da jedni drugima i praktično pomažu.
To mi je došapnulo moje delimično povraćeno pamćenje.
„Dobar dan, dobri ljudi,“
odgovorila sam.
Osetila sam kako trnci krize kreću
da se razlivaju duž moje kičme, puneći me poznatom nervozom. U tom trenutku,
jedinom poznatom stvari od pre. Oni su izgledali kao da dele to osećanje sa
mnom. Lucijeve uši su se okretale na sve strane. Njuška mu se izdužila.
„Šta ima?“
Glupost mog pitanja me je pogodila
dok sam ga izgovarala, u vidu oštrog probadanja ispod levog rebra. Šta može da
ima kad niko neće da ima ništa sa tobom – za vjeki vjekova? Bol me je
presamitio. Dok sam se pribrala, oni su već stajali su u krugu prečnika metar i
po oko nas. A Lucije je prestao da mrda ušima.
„Jeste li dobro, gospođice?“
Mekani odjek promuklog ženskog
glasa.
„ . . . jesam . . .“
Eho baritona.
“Nešto ste ubledeli . . .“
Tenor.
„Imam odličan lek za mučninu:
propržite malo šećera i malo vode, dodate žalfiju i metvicu . . .“
Alt.
„Ma otkud znate da joj je muka?
Možda je navukla neki virus! Slušajte, svako jutro na gladan stomak kašiku meda
sa polenom i matičnim mlečom i propolisom. To vam je bomba!“
„Čujte,“ pokušala sam da presečem
nešto što je pretilo da se pretvori u beskrajni niz nepotrebnih saveta za zdrav
život, „Nije mi muka. Nisam bolesna. Iako nemam apstinentsku krizu, verovatno
ne bih izgledala mnogo gore ni sa . . .“
Sopran.
„Apstinentska kriza?! Ju,
gospođice, pa vi ste narkoman!“
Lucijev plutajući bariton. Šapatom.
„Ne ulazi u raspravu sa njima, samo
ćeš pogoršati stvar.“
Eho nekog škripanja.
„Kako stvari mogu da budu gore od
ovoga? Ovo nisam mogla da podnesem ni . . .“
Da sam imala čelo, po njemu bi
izbio hladan znoj. A ovi daveži bi mi oteli i poslednji kubni milimetar
vazduha. Srećom, nisam imala čelo. A ovde nije bilo vazduha. I nije mi bio
potreban.
„Bila sam zavisnik, nisam više . .
.“
Bariton, ponovo.
„To svi kažu i uvek se ponovo
vrate. Jeste li probali blokatore? Ima jedan doktor u Rusiji koji je 100%
uspešan. Ma to vam je prava stvar, kad vam kažem!“
Alt.
„Ma kakvi blokatori, vi lepo da
idete na hipnozu, onako, dubinski, i da vidite šta je to što vas tera da
uzimate opijate, znate?“
Lucije se instinktivno pribio bokom
uz moju levu nogu, na koju sam imala osećaj da sam tog dana ustala, ali koja je
sada klecnula. Pogledala sam ih ispod oka, teško dišući.
„Možda u nekom sledećem životu.“
Bili su zapanjeni mojim odgovorom.
Tenor.
„Pa zar vi mislite da se predate?!“
Počeo je opasno da mi ide na živce.
U mom rastočenom umu nizale su slike svih mogućih načina na koje bih mogla da
ga pretvorim u kastrata. Rastočenost je samo doprinosila njihovom baroknom
karakteru. Počela sam histerično da se smejem. Zvučalo je tako da se i onaj
neukaljani delić moje svesti zapitao . . .
Sopran.
„Jadnica, nije pri sebi . . .“
Bas.
„Da je unesemo unutra, da se
zgreje?“
A onda je krenulo.
„Ma vi niste pri sebi! I Čamdžija
je zaboravio kada vas je dovezao, a vi još uvek imate nešto pametno da kažete!“
Ustuknuli su, zanemeli za
nanosekund. Za malo. Bariton. Preteće.
„Gospođice, upozoravam vas da
pripazite na ponašanje. Vas niko nije vređao!“
To je bilo to. Provrištala sam iz
sveg glasa.
„Pravljenje čoveka majmunom nije
vređanje?! Ne, to je samo prilika da pokažete koliko ste ispravni i pametni!
Inače, paradigma normalnog ponašanja! 90% ljudi se ponaša tako i svi ste vi
ubeđeni da ste u pravu! Jeste li se ikada zapitali šta čoveku pored vas zaista
treba?! Metar svilenog kanapa da se obesi!“
A onda je deo soprana zgroženo
zajecao, a deo se stopio sa altovima u pogrdama. Tenori su piskutali uvređeno,
dok su baritoni, praćeni malobrojnim basovima, pravili ritmičku pratnju mojoj i
Lucijevoj propasti. Njihov bes je rastao. Osećala sam to u praznini utrobe.
Komešali su se preteće. Počeli su da vitlaju prozračnim udovima ka Luciju i
meni kad je baka iznikla niotkuda. Udarci su pljuštali po meni sa svih strana.
Kad sam uspela da otvorim oči, videla sam da nas je baka prenela na obližnje
brdo daleko iznad histeričnog vrtloga besnih pravednika. I da me je ona udarala
sve vreme. Ritam udaraca je jedino narušavala potreba da dohvati malo i Lucija.
Kad joj se učinilo da je dovoljno, rekla je:
„Ovakve gluposti da više nisi ni u
jednom svetu probala da uradiš, je l' ti jasno?“
Ja sam samo tupavo klimala glavom,
ošamućena od toplote šamara. Lucije je ćutao kao zaliven, oborene glave.
„Dobro,“ rekla je pošto nas je pola
minuta streljala pogledom bez reči, „moramo da požurimo. Lucija, vraćaš se u
svoje telo, šta god da je od njega ostalo do sada. Ti, vucibatino, ideš sa
njom. Ne ispuštaj je iz vida i da . . .“
„Ček' malo, vraćam se?! Gde?“
„Tamo odakle si došla. Ovo je bilo
samo privremeno. Potegla sam sve moguće i nemoguće veze. Moraš da završiš neke
poslove.“
Namignula mi je šeretski. Iznad nas
se stvorio vrtlog beličaste prašine. Koji se sve brže komešao. Kosa mi se već
digla na glavi od njegove siline. Premda bi mi to sledovalo i inače, posle
bakinih reči:
„Kad se vratiš, ne mrdaj dok te ne
kontaktiram. I sve što vidiš, pravi se da ne vidiš.“
Uputstva koja bi samo Džejms Bond
razumeo. Lucija i mene je podizao snažni vrtlog postojano uvećavajućeg
prečnika.
„'Ajde, Toto . . .“
Lucije me je zbunjeno gledao, dok
su mu uši i obrazi lepršali oko glave poput krila kolibrija:
„To sam ja, gospo, Lucije.“
Poslednje što sam videla u
Čekaonici bila je minijaturna figura vatrene kose koja mi je mahala sa
uzvišenja iznad uskovitlane mase telašaca Večno nadrkanih. I oklembešeni
Lucijev pogled između zalepršanih ušiju. A onda je došlo do prekida programa.
* * *
Program je nastavljen uživo, ali ne
bez izvesnih smetnji. Najpre nije bilo ni slike, ni tona. Sve što sam imala od
informacija o spoljašnjem svetu svodilo se na osećaj hladnoće ravne površine. I
ubode iglom. Boleli su me, kao sam đavo, ali nisam mogla da se pomerim. Osim,
možda, dinamitom. Tek nešto kasnije režija je pustila i ton. Doduše, prilično
neprofesionalno, pošto su svi zvukovi bili
nekako iskrivljeni, kao da su mi uši bile pune vode. Kad je voda iz
ušiju iscurela, činilo mi se da je neko uključio efekat distorzije. Muški glas
je povremeno zapevao. Nisam uspevala da skinem tekst, inače bih mu se
pridružila. Da me nije mrzelo da pomeram usta. I da sam znala taj njegov jezik.
Ako je to uopšte bio jezik. Povremeno se čula jasna i odsečna naredba:
„Povuci, Igore!“
I razaznavala sam psovke, koje su
se ticale lošeg kvaliteta rakije i prevrtljivca koji je poturio lažno kamenje.
Uvek izgovorene u bradu i odmah propraćene bojažljivim zapevanjem.
Inače je bilo tiho. Da sam mogla da
spavam bilo bi idealno. Ali nisam. Dosađivala sam se budna u telu koje je
mirisalo na krv i težinu koju sam, stigavši u Čekaonicu, napustila. Šteta što
vremenom nismo evouirali u neke transcendentalne oblike. Možda je to bilo
rešenje egzistencijalnih muka.
Pitala sam se šta se desilo sa
mojim klempavim saputnikom. Ali to nije bila jedina stvar koja me je mučila.
Mučilo me je to što ću kad-tad morati da otvorim oči, a to je bila poslednja
stvar koju sam želela da uradim. Čekala me je misija doslovno veća od života, u
kojoj je trebalo da mi glavni pomoćnik bude dobroćudni, ali uglavnom
beskorisni, duh psa. Sa druge strane, osim uboda i povremenog škropljenja nečim
što se lepilo za moju kožu kao silikon, tog trenutka mi uopšte nije bilo loše.
Još kad su se glasu pridružili cvetni mirisi i ritam udaraljki, bilo mi je
gotovo prijatno. Neka neobična toplina razlila se mojim telom, a sva njegova
težina je nestala.
Ali je u jednom trenutku sve
utihnulo. Osećaj težine mrtvog tereta se vratio u moje telo, praćen osećajem
bezvoljnosti. Kako je očekivani nastavak izostao i nastavio da izostaje,
otvorila sam jedno oko krišom. Videla sam dve bele kugle koje su pokušavale da
kroz uski prorez mog kapka dopru do kore malog mozga mog trenutnog oblika, koji
sam osećala kao lenju masu rasprostrtu na ravnoj površini. Bele kugle su se
munjevito udaljile, uz radostan poklič:
„Živa je, Igore! Živa je!“
Iz pozadine je dopro metiljavi
glas:
„Bravo! Mada, reći da je „živa“,
hm, to je relativno . . .“
Izgleda da je „Igor“ saučestvovao u
radosti svog saučesnika koliko i izjava saučešća na sahrani. Nisam više mogla
da se foliram da spavam. Šta je tu je. Otvorila sam oba oka, širom. Dve bele
kugle pripadale su glavi prilično spečenog, prosedog crnca. Jedino što još uvek
nije poprimilo uveli oblik bila su usta i ogromno gnezdo bele kose. Dve bele
kugle oduševljeno su posmatrale moju očnu gimnastiku. Pored njega ubrzo je stao
oniži šlang muškarac. Poluobučen u ženu. Sa keceljom oko struka. I papilotnom
na čelu. Izdajnička Adamova jabučica treperela je nervozno na prednjoj strani
njegovog vrata.
Kad sam bacila pogled na ostatak
svog novog tela, shvatila sam da ležim na nekoj metalnoj ploči, kao od majke
rođena. Ipak ovo nije bio nemi film. Bilo je glupo biti jedini go u društvu i
čudno ne osećati hladnoću.
„Konačno,“ dreknuo je matori,
podigavši pogled i otvorene dlanove u tavanicu.
Pogledala sam i ja u tavanicu. Bila
je puna paučine, mišijih rupa na sastavima sa zidovima i delovala je stabilno
poput nervnog sistema neurasteničara. A onda je spustio pogled na mene. Uneo mi
se u lice. Dobro je što sam ležala, pošto bih se od količine alkohola u
njegovom dahu sigurno anestezirala.
„Konačno mi je uspelo! Moj zombi!“
Zombi?! Kako da završim zadatak
koji mi je baka namenila ukoliko hodam kao da su mi u oba kolena ugrađene šine
i jurim okolo u potrazi za raspoloživim mozgovima?! Koliko sam se sećala iz
prethodnog života, od toga se neću Bog-zna-koliko najesti, pošto se gramaža
mozgova u mojoj okolini mogla izmeriti jedino apotekarskim vagama. Matori je
ponovo zaurlao:
„Dete moje, ustani!“
Izbečeni pogled i dramatični
raskoračni stav, praćen afektiranim podizanjem desne ruke, govorili su u prilog
mom očekivanju mršavih obroka. U ovom slučaju, smetala bi mi i salata gustih
kovdžavih dlaka na njegovoj glavi. U slučaju polu-žene sa Adamovom jabučicom –
papilotna. Odlučila sam da za neko vreme apstiniram. Prvi put u životu.
Odgovorila sam mu kratko:
„Mrzi me.“
Pogledao me je zbunjeno.
„Kako to misliš – mrzi te?! Ti si
zombi, ja sam tvoj gospodar, treba da uradiš . . . „
Okrenula sam se na drugu stranu i
namestila udobnije.
„Gospodaru, ustaću sutra.
Sada me nešto mrzi.“
A onda je matori spustio kapke na
pola koplja, obesio ramena, natukao neki smešni crni šešir na glavu i sve vreme
gunđajući nešto o kuratoj sreći, neispravnom kamenju i jamajčanskim gadovima –
pitala sam se gde je njih našao u našem polisu – izašao stepenicama na gore.
Igor je, sve sa svojom papilotnom, prišao stolu i pokrio me belim čaršafom oprezno.
Jetko mi se obratio.
„Hvala ti, sada se ponovo vratio u
mormalu.“
Gledao me je potpuno
nezainteresovano. Ispod debljeg sloja kreme za samopotamnjivanje nazirala se
gusta mreža sitnih brazda oko nežnih, vodeno-plavih očiju i tankih, negovanih,
usana. Možda bismo mogli da se sprijateljimo. Ali ne sada. Izbečila sam se i
dreknula:
„Bu!“
Krenuo je ka vratima podruma, ne
lomeći preterano štiklice svojih papuča. Sa vrata je prkosno dobacio:
„Džaba, devojko! Ja ne spadam u
verujuće.“
Moram priznati da me je susret sa
potpunim nihilizmom pomalo zatekao nespremnu. Posebno posle mog najnovijeg
iskustva. Zaboravila sam život, kao da sam bila mrtva već nekoliko hiljada
godina . . . Kad je i Igor zatvorio vrata, ostala sam da ležim u miru i tišini.
Konačno. Što nije moglo da potraje.
„Pst, gospo!“
Poznati glas. Koji sam se pravila
da ne čujem.
„Gospo! Otvorite prozor! Tu sam!“
Kako sam ostala uporna u
ignorisanju Lucijevih poziva, otišao je. Odlučila sam da se ne pomeram, pa
makar šta se desilo. Ubrzo se vratio.
„Gospo, pst! Otvorite prozor!“
Bio je još uporniji nego malo pre.
Izgledalo je da mu to neće pomoći ni ovaj put, ali onda je iz istog pravca
dopro zvuk guljenja stakla. Koji je, najblaže rečeno, i to je ogroman
eufemizam, bio potpuno nepodnošljiv. Zabolelo me je od njega jezgro malog
mozga. Ali to da me je uopšte nešto zabolelo u glavi bila je dobra vest.
Valjda.
Okrenula sam se da vidim šta je to
bilo. Umesto psa, na podrumskom prozorčetu sedela je obična žuta mačka. Iznad
špica ušiju nazirao se Lucijev oklembešeni, polupečeni pogled. I par opuštenih
ušiju. Totem plemena Stopostoludih. Mačka je čistila nokat kojim je, po svemu
sudeći, zaškripala po staklu. Pogledala me je značajno i da potvrdi moju
teoriju, zagrebala kratko još jednom. Skočila sam sa stola i brže bolje
otvorila prozor.
„Gospo, svuda sam vas tražio . . .“
„Lucije?!“
„Vama na usluzi, gospo . . .“
Nije bilo fer, ali nisam mogla da
se uzdržim. Uzdržanost ionako nikada nije bila deo moje prirode.
„Pas zarobljen u telu mačke . . .
ha, ha, ha, ha, ha . . .!“
Prekinulo me je iznenađenje koje je
izazvalo prisustvo potpuno nepoznatog baritona. Do zagrcnuća.
„Ja jesam mačak. I zovem se
Hanibal. Tvoj drugar je uzurpirao moje zakonito telo. I neće da izađe. I to me
čini blago nervoznim. Shvataš, lepojko?“
Da bi bio siguran da sam shvatila
sve o imovinsko-pravnim odnosima koji su se ticali njegovog tela, mačak je, čim
je uskočio kroz prozor, uz neprekidno Lucijevo brbljanje o tome kako je i gde
sve bio dok me nije pronašao, skočio na sto na kome sam do njihovog
pojavljivanja bezbrižno ležala i iskenjao se. Verovatno u pokušaju da istera
Lucija napolje.
„Šta to radiš ?! Gde sad da legnem
. . . ?“
Hanibal mi je suvo dobacio, kroz
lizanje svog repa:
„Idi i obuci se. Ako te pogledam
još jednom, pokvariće mi se apetit za čitavu nedelju.“
Glasovi su privukli očekivanu
pažnju mog novopečenog očuha. Ugurala sam Hanibala-Lucija ispod stola sekund
pre nego što su se vrata podruma otvorila:
„Je l' ti treba nešto . . .?
A onda je moj vremešni tvorac
spazio sa vrha stepenica mačije govance na stolu. Što je istopilo njegov
početni osmeh. Ne znam zašto, pošto je mogao da bude više nego zadovoljan
svojim vidom u tim godinama . . .
„Pa kad gospođica neće da ustane!“
Ali toliko je bio nadrkan da se
nije potrudio ni da začepi nos kad je sišao. Samo mu se šareni štapić koji je
držao u desnoj ruci malko oklembesio užarenim vrhom na dole. I dok sam ja
slegala ramenima, glumeći usranu naivnost, neko nije mogao da drži jezik za
zubima.
„E, stvarno je odvratno! Šta si
jeo?“
„A ti, kao, ne znaš šta sam jeo?!“
„Splačine, eto šta!“
„Pa kad u kantama za đubre i
kontejnerima ne služe pate od guščije džigerice. Ukoliko mu nije prošao rok
trajanja . . .“
Dve bele kugle su me posmatrale
iznenađeno. Slegla sam ramenima, osećajući se iskreno usrano. Starac je
provirio ispod stola i ugledao mačku koja se svađala sama sa sobom. Izgledao je
kao da je video duha. Istini za volju, nismo bili daleko od toga. Ali nije bilo
baš ni toliko strašno. Barem iz moje perspektive. Starčeva kosa se samo
učvrstila u svom razbacanom stanju.
„Gospo, šta mu je . . .“
„Idiote! Može da te čuje!“
Skromni Hanibalov doprinos
zagovnjavanju čitave situacije.
„Ućutite obojica!“
Vrisnula sam šapatom, dodajući tako
mast na ulje koje se već zapalilo. Potez dostojan samo najvećih šefova kuhinje.
Odmah potom nasmejala sam se kao da je sve u najboljem redu. Potez dostojan
potpunih i nepopravljivih – sa naglaskom na svakom jebenom slogu – morona.
Starac je izvukao šareni štap sa perčinom ispod tezge i krenuo da mlati njime,
zapevajući na onom njegovom nerazumljivom, ali melodičnom jeziku.
„Gospodaru . . . ahm . . . mogu da
objasnim . . . znate, ovaj mačak koji sedi ispod vašeg . . . ahm . . . stola .
. . on je u telu ugostio duha jednog psa koji je toliko star da se može reći da
je antika . . . i . . . to je podstaklo i mačka da progovori . . . izgleda . .
. a inače je to sasvim običan mačak . . . bio . . . sad je nekako „dva u jedan“
. . . „
Lucijev prestravljeni krik me je
prekinuo.
„Gospo, ne mogu da se pomerim!“
„Ni ja! Za sve si ti kriv, pseto!“
Hanibal-Lucije je stajao na
vrhovima isukanih noktiju, pokrećući samo oči u panici. Matori se oprezno
približavao.
„A sad . . . da vidimo šta imamo ovde . . .“
Preprečila sam mu put do
Hanibala-Lucija.
„Slušaj, dedice, ostavi ga . . . ih
. . . na miru! Rekla sam ti šta je u pitanju i sad lepo odjebi sa tim tvojim
vudu sranjima!“
Kad sam krenula ka njemu, ustuknuo
je.
„Pa ovo ne deluje na tebe?!“
„Očigledno nisam ta šifra, matori.
Da probaš sa nekim drugim štapićem?“
Ostali smo tako jedno naspram
drugog pola minuta, procenjujući sledeći potez protivnika.
„Kako ti je ime?“
Grmeo je staračkim glasom. Zvučao
je kao astmatičar u pokušaju da otpeva Zigfridovu ariju. U toku astmatičnog
napada.
„Lucija. I slobodno stišaj organ,
nisam gluva.“
„Ko te šalje?“
Jedva je disao.
„Šalju me paklene sile mraka
namerene da unište Udruženje vudu-vračeva Srbije, poznatije kao UVS,“
odgovorila sam mu suvo. „I moj prvi zadatak je da uništim tebe, a potom i sve
cigarete marke Extreme na koje naiđem. Možda i Kosmos žvake.“
I njegov ton se osušio.
„Zajebavaš, a?„
Disanje mu se vraćalo u normalu.
Hanibal-Lucije je u dvoglasju cvilio iza mene.
„A kako bi bilo da oslobodiš moje
male prijatelje?“
„A, da, da . . .“ rekao je
rasejano. Stavio je ukočenog mačko-psa na operacioni sto, obišao tri kruga oko
njega, kratko izmlatio onim štapom i otpevao nešto.
„Fascinus quos inquinant aequat
. . .“ Lucijev glas je i dalje bio razvučen. Kao i svaki put kada je izgovarao
latinske sentence.
„Kako god,“ rekao je dedica pomirljivo,
vukući se ka ormanu toliko starom da je potvrđivao svakim atomom svog nebića
krilaticu o povratku u prah.
„'Oćeš nešto da popiješ, lutko?“
U ruci je držao flašu nekog žutog
alkohola.
„Neću, ćale. Lekar mi zabranio.“
Podigao je obrve iznenađeno.
„Ti si prvi zombi u poslednjih
pedeset godina koji odbija čašicu. Ako si uopšte zombi . . .“
Pogledao me je surevnjivo. Slegla
sam ramenima.
„A po čemu se meri koeficijent
zombija?“
Uhvatio me je za bradu i povukao
donji kapak desnog oka na dole. Zainteresovano je proučavao ono što je tu moglo
da se vidi.
„Pa . . . Kao prvo, vudu bi trebalo
pod obavezno da deluje na tebe. To je ono što te je stvorilo, uz moju neznatnu
pomoć. A ne deluje. Ne ispoljavaš nikakvu nekontrolisanu glad . . . Kad je
Igorova kuhinja u pitanju, ne krivim te, ali opet . . . A ipak si se vratila u
tvoje telo uz pomoć vudua . . . Ali nisam mogao da nađem izvor tvoje duše i
odvojim jedan njen deo . . . Ne znam šta da mislim . . .“
Odmahnuo je glavom, slegnuo
ramenima, nasuo sebi jednu i krenuo da priča o svom poreklu. To mu je, za
razliku od mog, barem, bilo jasnije. Kako je njegov otac, Obafemi, došao pre
osamdeset i kusur godina u Beograd na studije iz Nigerije i kako je tu upoznao
njegovu majku, Milu, koja je brzo ostala u drugom stanju i rodila sina, koga je
ponosni otac nazvao Ayotunde, što je značilo u slobodnom prevodu „radost se
vratila“. Potpuno neopravdano. Čak su i perlice upletene u četiri kikice na
njegovom smežuranom vratu visile kao da ih je napustila svaka nada. Pokazao mi
je neke prastare jpg slike na raspadnutom laptopu. On kao dvogodišnjak između
oca i majke na Kalemegdanu. U zelenoj košuljici na bele cvetove. Čak su i tada
perlice upletene u četiri kikice na njegovom dečijem vratu visile kao da ih je
napustila svaka nada.
Čim je završio studije, Obafemi se
vratio u Nigeriju. Ayotundea su podigle majka i baka. Svi su ga zvali Aca. Niko
se više nije sećao njegovog pravog imena. Kao kurčeviti punoletnik, otišao je
da potraži oca. Našao je samo grob. I baku, koja ga je doživotno unesrećila
prepoznavši u njemu talenat za sprovođenje energija između dva sveta. Dobro ga
je obučila raznim drevnim tehnikama. Ali nije ga pripremila na posledice. Mrtvi
su ga opsedali i danju i noću, uništavajući svaki njegov pokušaj ljubavnog i
poslovnog života. U očajanju se vratio u Srbiju. Ali njegovi prijatelji nisu ga
napuštali.
„Smeju se kad hrčem! Dan i noć
radim na upokojavanju nemirnih duhova već pola veka i niko da mi ukaže malo
poštovanja, bre!“
U pokušaju da prevaziđe taj
„problemčić“, vremenom je povećavao dozu alkohola, dok su se higijenske navike
postepeno same od sebe smanjile. Tako su njegovi ljubavni problemi iščezli. A
brzo i poslovni. Neko ko je upravo ušao u svoje 125. leto više nije ni mogao da
očekuje. A verovatno ga je i sama pomisao na bilo kakvo očekivanje plašila.
Bili su mi dobro poznati problemi
četvrtog doba. Četvrtodobci su činili trećinu od ukupnog broja stanovnika
Beogradskog polisa i bili su vidni na svakom koraku. Medicina je produžila
životni vek ljudi i njihovu opštu vitalnost u sklopu projekta produženja radnog
veka, ali to se pokazalo kao nepraktično, pošto većina stanovnika posle
sedamdesete godine ipak nije bila u stanju da dovoljno efikasno obavlja svoje
poslovne zadatke. Greška u proceni imala je za posledicu upravo ono što se
htelo izbeći – ogroman broj izdržavanih lica, za koja se moglo očekivati da će
umreti tek posle napunjenih 150 godina života. Radno sposobno stanovništvo nije
moglo da zaradi za sve plate i sve penzije. A onda je nastala kriza. I onda je
nastao rat. I opet su starci ostali, a radno sposobno stanovništvo desetkovano.
Sve što je preživelo podeljeno je na polise, mega-gradove, čiji sukobi nisu
mogli da izazovu sranja većih razmera. Beogradski je postao jedan od većih na
Balkanu.
Posle rata je uvezena radna snaga
iz mnogoljudnih siromašnih azijskih polisa. Sa zalihom vode i obnovljivih
izvora energije, Beogradski polis nije bio tako loše mesto za život u poređenju
sa nekima drugima, pa za sve zainteresovane nije bilo dovoljno radnih mesta.
Pa smo se opet vratili u bedu i siromaštvo. Ali starci su ostali. A među njima
i ovaj moj čukun-očuh.
Kad mu je pre nekoliko godina umrla
majka, Ayotunde je u delu stana ka ulici otvorio radnju sa cigaretama i
đinđuvama. Paravan za krijumčarenje domaće rakije. Tako je obezbedio sebi
relativno lagano minimalno samoizdržavanje do smrti. Pošto su njegovi ispisnici
umirali u siromaštvu, ali u dobrom zdravlju, ta agonija u nekim slučajevima
umela da potraje. Naša stara komšinica je umirala dovoljno dugo da su moji roditelji, kad su se
doselili, imali vremena da je spasu. Pomagali su joj narednih petnaest godina
dok nije od starosti umrla u svojoj 165. godini, zahvalna što poslednje godine
života nije provela u samoći.
Ayotunde me je na brzinu proveo
kroz radnju, koja je izgledala kao prodavnica ničega. Tu je provodio veći deo
dana. Kretao se živahno vukući izlizane đonove pantofni po podu. Zvuk koji će
mi narednih dana donositi mir. Za razliku od, u najmanju ruku, nadrealnih
naslova koji su se smenjivali na velikom holo-ekranu, desno od ulaza u radnju. Nova
ekonomija donosi nove rezultate . . . Lideri u novim pregovorima u vezi
sa novim granicama . . . Dara ima novog dečka . . . Jedan naslov mi se
učinio posebno interesantan:
Vaseljenski Papa poručuje:
Očišćenje od svih grehova je naš cilj!
Zanimljivo. Posebno u kontekstu
ostalih naslova. Posebno u kontekstu novog milenijuma. I još jednog smaka sveta
koji se očekivao 2100. Srećom, nisam ga dočekala.
„Dođi, Igor će ti pozajmiti nešto
od njegove garderobe. A i taman da vidiš gde ćeš, hm, živeti. Pretpostavljam da
nemaš gde . . .“
Vaistinu. A i ovde sam se osećala
nekako kao svoj na svome. Pozadi je ostalo par soba, omaleno kupatilo i
kuhinja. Na koje kao da je pala atomska bomba opušaka, prljavog veša i masne
prašine. Igorova soba bila je upeglana na-ivici-prijatnog i nameštena tako da
je centalno mesto zauzimao veliki holo- TV. Sve prostorije bile su majušne i
mračne. I okrečene mnogo pre nego što se Ayotunde rodio.
„Ti ćeš spavati u podrumu, jebi
ga.“
Sa mnom je to bilo u redu. Bilo je
dovoljno prostrano i mračno. Podrumi su bili privilegija nas sa Prizemlja.
Onima sa Međusprata i Sprata, Prizemlje je bilo podrum. Onima sa Krova svi
ostali bili su septička jama.
Između kupatila i Igorove sobe
nalazilo se veliko ogledalo. Faktor neiznenađenja me je naterao da se vratim i
još se jednom osmotrim. Vratila sam se u moje staro telo. Čak mi je desna sisa
i dalje bila veća od leve. Zapravo, izgledala sam kao da me je posle udara
ekspres-voza sastavljao krojač renesansnih oklopa, i to veoma velikom i tupom
iglom. Bila sam prekrivena podlivima, skorelom krvlju i par velikih komada
nečega što nisam mogla da ustanovim šta je. Izgledalo je kao tetovaža krljušti,
ali videlo se da je jednako suptilno, kao i sve drugo, prišiveno preko mesa. Pod
prstima je bilo nežno i meko, kao . . .
„Zmijska koža. Nisam imao ništa
drugo. Ali da znaš da je to vredna relikvija, koju sam doneo iz Afrike . . .“
„Miriše čudno . . .“
Otvorio je Igorov orman i za sekund
odabrao nasumično prvo što mu je palo pod ruku. Bila je to neka romantična roze
haljinica. Okrenuo mi je leđa, kako bih se obukla na miru, i nastavio ka
kuhinji.
„Jebi ga, ja nisam plastični
hirurg. Ja sam samo običan vudu-vrač pred penzijom!“
Kad si već mrtav, nije ti neophodna
ni krpica oko struka. No dobro, barem je bilo moje telo . . .
„A otkud ti moje staro telo?!“
Ayotunde, već u kuhinji, promrmljao
je nešto sebi u bradu. S vrata sam dreknula na njega:
„Molim?“
„Rekoh, lepo ti stoji Igorova
haljina.“
„To nije haljina, to je spavaćica!
I sledeći put pitaj kad želiš nešto da pozajmiš.“
Igor se niotkuda pojavio iza mene,
ušao u kuhinju i odmerio me od glave do pete. Konačno je izneo svoje zapažanje:
„Ne leži ti dobro na grudima. Ovi
šavovi su odvratni!“
Spustila sam pogled na haljinu.
„Meni izgleda sasvim u redu . . .“
„Ne na haljini! Na tebi.“
Ayotunde mu je nadrkano dobacio:
„Pa ako si toliko vešt, otvori
krojački salon kožne odeće! Budi od neke koristi!“
Igor je počeo blago da pišti:
„Bih, da ne moram da vodim računa o
jednom senilnom starcu!“
Gledali su se popreko – i to preko
mene - nekoliko sekundi. A onda nas je Igor pozdravio, uz obaveštenje da će
biti u svom budoaru. Za slučaj da nam padne na pamet da se izvinimo. Kad je
izašao, upitala sam matorog.
„Je l' on oduvek bio ovakav?“
Ayotunde me je šeretski pogledao i
preko zalogaja sendviča ponudio da sednem.
„Igor je kompleksna ličnost. Na
stranu kompleksi. Nije imao mnogo sreće u životu pre nego što se doselio ovde.
Prosto, takav kakav je, teško se uklapao u društvene okvire. Rano je napustio
kuću. Otac nikako nije mogao da se pomiri sa tim da mu se sin češlja na
pogrešnu stranu.
„Misliš, na drugu stranu?“
„Mala, mani me sa tim politički
korektnim licemerjem. Ti koji se izražavaju kao da kvocaju na jajima ne žive sa
tipom koji nosi štikle i roze gaće. Niti bi. Za razliku od njih, ja sam ga
prihvatio takvog kakav je. Elem, radio je koješta. Da bi mogao da završi
medicinu.“
Pogledao me je ispod oka,
odmeravajući koliko detaljan sme da bude.
„Specijalizovao je estetsku
hirurgiju. I dogurao je prilično daleko. Sve je bilo kao u bajci. Upoznao je
tipa koji je radio u jednoj maloj advokatskoj kancelariji. Nešto malo potom
doselili su se u susedni ulaz. Niske kirije i trenutna moda. Bili su simpatičan
par. Igor je bio zaista srećan. Kao što možeš da pretpostaviš, uglavnom je on
kuvao. Obavezno mi je, u najboljem maniru starih domaćica donosio kolače. A
ponekad i nešto konkretnije. Pihtije, kolenice u kiselom kupusu, ma kad se
setim . . .“
„Hoćeš da kažeš da je ovaj čovek
nekada znao da kuva?!“
Ayotunde je odmahnuo rukom. Glava
je počela da me bolucka.
„Još pitaš! To su bila najbolja
jela koja sam probao. Od tradicionalne do netradicionalne kuhinje.“
„Pa šta mu se desilo?!“
Moje pitanje bilo je više
retoričko. Hrana koju smo oduvek jeli, koliko sam se sećala, bila je neukusna,
i samo najodvratnijim aditivima, pred čijim smo sastavom svi žmurili, mogao joj
se, neznatno, popraviti ukus. Poslednje vojevanje za novčane i prirodne resurse
uništilo je 80% prirode, a ono što je preživelo skupilo se u senku gradova, kako
ga Sunce ne bi spržilo. Kao da je vredelo. Jedini izlaz iz opšteg pomora glađu
ponudili su veliki laboratorijski kompleksi, gde su genetski inženjering i
visoke tehnologije mogli da se razmašu i proizvedu najmaštovitije prehrambene
proizvode, koje ljudska podvest za vekove svog postojanja nije mogla da smisli.
Mi koji smo to zaista i morali da jedemo uložili smo sav trud u to da ne
razmišljamo o sastavu hrane i načinu na koji je ona nastajala. Ako je Igorova
hrana sada bila bezukusna, za Ayotundea su to bile dobre vesti, iako ih on nije
bio svestan. Bolje vesti od toga bile bi samo da je mrtav i da mu hrana više
uopšte nije neophodna.
Ayotunde je uzdahnuo.
„Desilo mu se isto što i svakom.
Barem jednom u životu. U roku od nekoliko nedelja njegov partner se iselio, uz
priznanje da se već nekoliko meseci viđa sa nekim drugim. A Igor je ženi nekog
veoma bitnog muda previše povećao grudi i ona nije bila zadovoljna. Tražila je
Igorovu glavu na tacni. Ali zadovoljila se i njegovim otkazom. Tako da je Igor
ostao i bez posla. Ali ne samo to – ovo je najbolje – sisojka je tražila
odštetu i dobila ju je sudskim putem. Kako Igor nije mogao da je isplati,
zaplenili su mu svu imovinu. Ostao je sam u praznom stanu koji nije imao od
čega da plaća.“
„Je l' me on ušivao?“
„Jok, ja sam. Njemu su sve to
budalaštine. Budala!“
Slegao je ramenima i progutao
kiseli krastavac, koji je eksplodirao u njegovim zubima. Bol u mojoj glavi se
postepeno pojačavao. Nastavio je, ne primećujući ništa.
„Ali, šta sam drugo mogao da
uradim?! Kolenice su bile dobre, a vremena teška . . . Primio sam ga pod krov.
Ali je on izgubio svaki osećaj za hranu. Svestan je toga koliko i ja, ali
nemoćan je da bilo šta promeni.“
Činilo mi se da ću da ogluvim od
njegovog žvakanja. Njegov glas sam čula kao mumljanje ispod gruštanja njegovih
usta. Glava me je bolela toliko da mi je bilo muka. A on je mleo zubima
krastavac, i mleo sve sitnije i brže. I mleo.
„Prekini!“
Ostao je kao skamenjen mojim
urlikom. Nije smeo ni da proguta to što je žvakao. Nije baš da vam se svako
veče u kuhinji pojavi zombi koji se izdere na vas ničim izazvan. A vi ne možete
ništa tom zombiju, iako ste vudu-vrač. Što vas čini savršeno svesnim šta bi
zombi mogao da uradi vama.
„Izvini, boli me glava. I nemam
pojma šta mi se dešava sa sluhom . . .“
Ayotunde je progutao pulpu
krastavca.
„To je normalno. Imaćeš mnogo bolji
sluh nego ranije. Brže pokrete, veču fizičku snagu . . .“
„Brže pokrete? Zar ne bi trebalo da
se krećem kao da bolujem od retkog oblika artritisa?“
Matori se nasmejao.
„Ako želiš, možeš. Ali mislim da će
ti to ubrzo dosaditi.“
Ustao je brzo od stola, pruživši mi
zlatni prsten prsten sa četvrtastim ljubičastim kamenom.
„Ovo je tvoje. Laku noć!“
Stavila sam ga na ruku. Kao da je
za mene bio napravljen. Matori me je ostavio bez dosta odgovora. Neće se tako
lako izvući sledeći put.
Ostatak Ayotundeovog sendviča sa
nekim derivatom praseta spustila sam u Hanibalovu činijicu. Mačak se odmah
bacio na njega. Rad njegovih vilica prekidalo je kukumavčenje:
„Ne smemo da jedemo svinjetinu! Gde
si ti odgajan, vandalu?!“
Kad je završio, čulo se jedno
ne-Lucijevski razvučeno:
„Hvala!“
Hanibal je mučio Lucija nezdravom
hranom i sedenjem ispred TV-a, a posebno latino-serijama. Lucija je izluđivao
koliko sadržaj, toliko i Igorovo cmizdrenje.
„Znaš, nekada su veliki ljudi na
gozbama, da bi mogli da nastave da jedu, povraćali u posebne zdele, koje su se
praznile u valove svinja koje su ti ljudi kasnije jeli,“ rekao mu je jednom u
poverenju dok je Hanibal, s punim pravom, punio svoje zakonito telo špagetama
karbonare. Pre nego što je sadržaj svog zakonitog želuca izručio na tepih,
uspeo je da izgovori jedno:
„Vratiću ti, ti . . . (izlivanje)!“
„
De gustibus non est disputandum,“
odgovorio je kratko i odsečno Lucije.
Sada, kada sam bila sigurna da nam
drevne latinske mudrosti neće nedostajati dok čekamo baku, laknulo mi je. A
Igora u plakanju zbog Hoseovog rastanka sa
tajnom-ljubavi-za-koju-pogrešno-misli-da-mu-je-sestra-ali-nije-nego-je-njegova-pseudomaćeha-pošto-nije-udata-za-njegovog-oca-stvarno
nije prekinuo ni odlazak po krpu, brisanje povraćke, ispiranje krpe i vraćanje
iste u ostavu na drugom kraju hodnika.
Iz parka preko puta Ayotundeove
radnje posmatrala me je devojčica kroz podrumsko okno. Mahnula mi je kratko
rukom i osmehnula se. Ko li je ostavio dete u sred parka noću? Izašla sam
napolje, ali je park bio pust. Možda bi ipak trebalo da počnem da pijem.
Sve u svemu, ovo novo mesto je sve
više ličilo na topli dom.