недеља, 14. новембар 2010.

Srpski film

NN lice je u Zaječaru ubilo kuju dok je dojila štence . . . Ostavio ju je da život otekne iz nje polako, kao mleko iz njenih sisa . . .
Ne bih da vređam darviniste i one koji smatraju homo sapiensa vrhuncem evolucije, niti one koji ga smatraju odrazom Božijeg lika, ali životinjama se, u najmanju ruku, mora priznati pravo na instinkt, zar ne? Da li je INSTINKTIVNO osetila tugu zbog rastanka sa svojim štencima? Da li je INSTINKTIVNO osetila očajanje zbog iznenadnog i konačnog prekida jednog od retkih trenutaka sreće u životu uličnog psa? Nema, nemoćna čak i da zaplače? Ali to je, možda, samo moja projekcija . . .
Da li je čovek NN osetio neko pervezno zadovoljstvo zbog apsurdnosti te situacije? Zbog njene beskonačne morbidnosti - da štenci, gladni života, sisaju mrtvu majku, uzalud? Da li mu je to, možda, bilo smešno? Da li se sprema da ponovi to sutra, pošto bude kupio hleb i mleko u prodavnici, javio nam se u prolazu, pridržao nam vrata, ili nas gurnuo u prevozu bez izvinjenja? Da li će, kada mu dosade životinje, preći na ljude? Ali to je, može biti, samo moja projekcija . . .
I "Srpski film" je samo projekcija. I to filmska . . .
A srpska država je samo država. Skoro nadrealna . . .