среда, 18. април 2012.

Kako sam ugasila FB profil


Dobra volja, kao i obično, nije bila dovoljna. Bilo je neophodno da se nešto desi. Kao i obično.
I desilo se. U roku od pet dana ugasio se život naše najdraže i najmlađe mačke. Poređenja radi, imamo ih još pet. Još malo poređenja radi, meni je to bila trinaesta mačka po redu. Peta koja mi je izdahnula na očigled, tek da napomenem.
I tako . . . Tek što je bilo moguće ustanoviti dijagnozu – kancer limfnih žlezda – ona je posle par sati nestala zauvek . . . Zakopali smo je iste večeri kod svekra i svekrve u bašti. Pored njihovog psa. Čim smo se vratili, ja dobijem poriv da pronađem njenu sliku, okačim je na FB i obznanim naš gubitak. Suprug me zaustavi u toj nameri. Nešto mu je bilo . . . neumesno. Ja se odmah složim sa njim. I zapitam: A zašto je to neumesno? Ljudi kače na FB svašta. Slike tuđe, rođene i nerođene dece. Uhvatila sam jednom ultrazvuk sedmomesečnog ploda koji je postavio jedan „prijatelj prijatelja“. Živim i dalje u nadi da je u pitanju bila zajebancija. I ne nameravam da dozvolim da mi neko dokaže suprotno. Kače se slike sa odmora, slike iz bivših razreda, ručni radovi sa mobilnog, muževi, mame, tate, kučni ljubimci . . . Kače se crteži, tekstovi, fotografije – reklo bi se čist „larpurlartizam“, ali bio bi to težak zajeb, a evo i zašto – torbice za prodaju, lampice za prodaju, odeća, nakit . . . Reklamiraju se zanatlije, NVO-i najrazličitije provenijencije, VIP-ovi i oni koji to vole za sebe da misle . . Rečju, mini preduzetnički konglomerat privatnih i poslovnih veza. Kad se tome doda i „šerovanje“ muzičkih klipova, humoresknih klipova, novinskih članaka, fotografija enterijera, komentarisanje istih, „lajkovanje“ i pozivanje na „ivente“, dobije se prava virtualna kafana. U kojoj, kao i u svakoj drugoj kafani, nije baš lepo razgolititi se. Kao i u svakom drugom javnom prostoru, potrebno je prave slabosti zamaskirati lažnim. Kao u svakom dobrom sitkomu. A znamo koliko se sitkoma odvija po kafanama. I drugim javnim prostorima. A FB je ipak nekakav javni prostor. Barem parče intimnog egzibicionizma. Mesto gde će korisnik ugrabiti potrebnu pažnju „javnosti“ oličene u vidu „prijatelja“. I to sve ne mrdajući guzicom iz svog stana. Tako reći, ne gubeći vreme.
Vremenom, ako sam već kao čovek istisnuta sa FB-a, počela sam profil da koristim za deljenje kučića i mačiča, koje moji „prijatelji“, neki FB fino vaspitani ljudi, nisu delili dalje. Verovatno su odlučili da to nema svrhe. I time uveli još jednu, gotovo božansku, notu u taj složeni mehanizam što se „FB korisnik“ zove.
I tako ja shvatim da moj profil na FB, pošto već nema svrhu samopromocije, sakupljanja aplauza, „lajkova“ i Lajki – ipak imam već dovoljno mačaka – sakupljanja novčanica ili novih veza, a bez mogućnosti da budem ono što sam, nikako nema smisla. Imam previše od života izvan tih okvira. Suprug i ja ćemo uskoro postati roditelji. Treba da preuređujemo stan mojih roditelja, ne bismo li svi stali u prvo vreme – roditelji, nas troje i ukupno osam mačaka – suprug treba da polaže državni ispit, ja žurim da do porođaja završim prvi roman, planiramo adaptaciju potkrovlja iznad, mene čeka veliki posao na doktoratu, a i nova knjiga. Tu nema mesta deljenju slika, divljenju enterijerskim podvizima, prekopavanju interneta u potrazi za zabavnim klipovima. Ja, ipak, ne radimm u kancelariji. I, po svemu sudeći, još uvek imam dovoljno my space-a izvan virtualnog prostora. Jedino se pitam gde je, među tim pastišem citatnosti, mesto jednom jednostavnom osećanju tuge?
Danas je ostalo da se plače čitav dan, polako i na rate. I da se grozničavo skupljaju sve slike i snimci koji su ostali za našom dragom Čupakabricom. Ma koliko lošeg kvaliteta bili. I ma koliko da ih je malo . . .