субота, 1. септембар 2012.


Pošto me sa izdavačima, po svemu sudeći, čeka teška i neravnopravna jebada, onda da krenemo od nečega i sa nečim. Ovo je prvo poglavlje mog prvog romana "Dnevnici smrti" . . . 

. . . Ne zahvaljuj se, rekao je. Ali bio sam zahvalan. Ti si logičan izbor, rekao je. Daću sve od sebe. I ovo je dovoljno, rekao je. I ostavio me sa knjigom, da je ispunim . . .
. . . Kako ću da beležim stvari manje očigledne i tananije, kad me je Svetlost zaslepela? Kapija se oko mene stvorila i, ubrzo potom, nestala. Nisam ni video kako je izgledala. Upravo onako kako si je zamišljao, rekao je glas. Sve je bilo upravo onako kako sam zamišljao. I to je delovalo umirujuće . . .
. . . Popisao sam blažene u njihovom Rajskom vrtu svetlosti. Nadao sam se da ću sam jednog dana zaslužiti isti. Ali Bog je imao druge planove sa mnom . . .
                                                                                    (Izvod iz beleški Arhiva duša, leto 2070.)

Nije da sam imala neka preča posla. Ali bilo je nekako glupo što sam umrla. Istina je da sam na tome radila sistematski već više godina. Kao i svi drugi. Ali ipak je bilo nekako iznenada. I vrlo konkretno.
Konkretan je bio i bol. I mrak koji me je obavio sa svih strana. Konkretna je bila i hladnoća koja mi se uvukla u kosti koje nisam više posedovala. Nisam više posedovala ništa osim nekakve ošamućene emanacije duha. Bestelesnost je bila najgluplji trip koji sam ikada imala. I nije imao nameru da prestane. 
A onda - reka. Nisam videla reku već dvadeset godina. Nije se nazirala druga obala. Nisam ni videla mnogo dalje od obale. Bio je mrak. I to je bilo sve.
A onda se pojavio čamac. I čamdžija. Pružio je ispošnjenu šaku ispod tankog rukava izlizane odore. Slegla sam tananom senkom onoga što sam nekada osećala kao moja ramena. Nisam imala ništa da mu dam. Podsećao je na skitnice koje prevrću kontejnere iza ultra-tržnica. Najniže u hijerahiji. Niko ih više nije smatrao živim bićima. A ni oni sami nisu imali Bog-zna-čime to da demantuju. Bilo je mračno, jedva da sam videla ono što sam pamtila kao svoj prst pred onim što je nekada bio moj nos. Ali bila sam prilično sigurna da sam videla da u senci njegove kukuljice dve bele kugle kolutaju. Koščata šaka se odlučno zatresla. Ono što odavno zauzima mesto mog mozga je najzad shvatilo da treba da se uhvatim za njegovu ruku kako bih se popela u čamac.
Nije se čuo udar vesla o vodu. Nije se čulo razbijanje vode o čamac. Nije da sam provela život na reci – do mog rođenja većina ih je pretvorena u tanušne kanalizacione odvode pune smeća sa ogromnim bedemima nasipa – ali čini mi se da se u filmovima uvek nešto čulo. Kao nekakvo tiho, ritmičko glogotanje . . . Ludilo. Ako se pod ludilom podrazumevao napad duboke depresije na mali mozak puža po kišnom danu.
I tako smo stigli do druge obale. Golog i jalovog kopna. Savršeno se uklapalo sa mojim vodenim šoferom. Koji je krenuo dalje čim me je iskrcao. Iskreno, godinama sam žudela za samoćom i mirom. Verovatno sam tada ovako zamišljala tu savršenu osamu. Ali biti u tome bilo je nešto sasvim drugo. Nelagoda koju je izazivao osećaj da ova esencija svakog ego-tripa neće biti prekinuta kada ja to budem poželela nije me napuštala. Mogla sam da krenem kuda god. Ali nije bilo ničega. Okrenula sam se da pozovem čamdžiju da se vrati. Ali on je već bio odmakao od obale. Ostala sam na obali. Uz vodu mi je bilo malo lakše. Osim toga, ko bi mogao da zna kada ću ponovo biti u prilici da vidim reku. Ili bilo šta drugo, kad smo već kod toga.
„Dobar dan, mlada gospo!“
Spleen samoće je po kratkom postupku smenila panika. Ono što me je toliko puta izdalo pretilo je da će da iskoči na ništavilo mojih usta. Unezvereno gledanje okolo i pipanje po mraku nije bilo ni od kakve pomoći. Moji prsti su se stapali sa tamom oko mene, tako potpuno i savršeno da smo postajali jedno.
„Ne plašite se, gospo, tu sam . . .“
I zaista, počela sam pod prstima da sve snažnije osećam molekule nečeg drugog . . . nekog drugog . . . hladnog kao i ovo kopno . . . hrpicu oštrih dlaka . . . grbinu plećke . . . i jednu hladnu, vlažnu njušku. Izletelo mi je jedno neučtivo:
„Pas?!“
Ab imo pectore[1]. Vama na usluzi, gospo, Gaj Lucije Stolon, od znamenitog gospodara Gaja Lucija Stolona iz roda Licinija, časnog konzula Rimske republike.“
„Hm, drago mi je . . .“
Šta sam drugo mogla da kažem? Mislim da se zovem Lucija, ostatka se ne sećam?! I to psu koji ima srednje ime?! Prijatan glas je uskoro propratila pojava senovitih obrisa pseće figure . . . lep pas, pomalo nalik mastifu . . . ne znam, mi smo imali samo jednog psa. I mačka. I oni obično nisu imali srednje ime. Niti su mogli da ga izgovore.
„Nisam čuo vaše cenjeno ime, gospo . . .“
Niti su mogle da učtivo postavljaju pitanja.
„Lucija . . .“
„Pa to je sjajno! I potpuno logično! Savršeno!“
Niti su me zbunjivali tako da se to nije dalo rešiti kratkim batinama.
„Stani! Stani! Jao, pobegao nam je . . .“
Pored nas se iznenada stvorila prilika koja je u ruci imala hrpu nekakvih papira. Za njom još gomila istih, usplahirenih dušica. Delovali su pomalo rasejano. Teško da će takvi uspeti da završe koji god posao da su hteli da završe. Upitala sam ih učtivo:
„Mogu li nekako da vam pomognem?“
Okrenuli su se ka meni i psu i počastili nas odmeravanjem od glave do pete.
„Dobar dan, Lucije. A vi ste . . .?“
„Lucija, mislim . . . „
Visoki čovek, koji je izgleda imao funkciju predvodnika, podrugljivo se nasmejao:
„Zar ne znate ni kako se zovete?!“
Okrenuo se ostalima:
„Sa kim nas sve neće staviti!“
Odobravanje krda.
„A ja kad kažem da nam nije mesto ovde i da je napravljena neka glupava greška u administraciji – možda je na nekom dokumentu izostavljen pečat, ili je neko zaboravio da ga potpiše, ili se zaturio u pošti – nema ko da me čuje!“
Ovacije krda.
„Zahtevam da neko od pretpostavljenih čuje glas nas potlačenih, nas izgubljenih!“
Ludilo krda.
Podigla sam Lucijevo oklembešeno uvo i prošaptala:
„O čemu to ovaj majstor . . .?“
Lucije mi je dao kratak znak šapom da ih ignorišem. Ali oni su ipak čuli moje cenjeno pitanje.
„Za vas, gospojice, je sigurno premija da se nađete ovde. Ali za časne ljude, poput mene i ovih cenjenih dama i gospode, sedenje u ovom . . . ovom . . . NIČEMU . . . sa takvima . . . takvima . . . kao što ste vi, je prava kazna! Eto o čemu ja pričam! I nisam ja nikakav majstor, ja sam bio ugledni bankarski službenik za života!“
Ova poslednja rečenica me je presekla. I to ne zato što me je nekadašnji status mog sagovornika impresionirao do ludila. Otišli su dignutih noseva, povremeno frkćući u našem pravcu. Ostala sam da blenem za njima, širom otvorenih očiju.
„Lucije?“
„Na usluzi, gospo?“
„Jesmo li mi mrtvi?“
„Ja više volim da ovo zovem stanjem povišene svesti, ali, praktično . . . da. Ja sam mrtav već dve i po hiljade godina, a vi, po mojoj slobodnoj proceni, dva dana.“
Široko se nacerio i potapšao me po ramenu.
„Dobrodošli!“
Dobro je što sam prethodno bila zverski nadrogirana D2O. Pošto bih u suprotnom sada pala u nesvest. Svejedno, ta podela na svest i ostatak ekipe za mene više nije postojala. Zapravo, ne bih uopšte mogla da padnem. Za to je bilo potrebno telo. Čega ja više nisam bila korisnik.
Pokušala sam da se setim gomile dobrih strana nematerijalne egzistencije. Najpre mi je palo na pamet kako je unapred izgubljena bitka zvana „šta-ćemo-da-spremimo-danas-za-ručak“ okončana u moju korist. Kako nema više stomačnih tegoba i lekova protiv kiseline. Nema više problema sa odećom kojoj je prošla sezona. Nema gužvi u metrou. Nema potrebe za D2O, alkoholom i cigaretama. . . Lucije se potrudio da mi plastično objasni situaciju.
„Gospo, recimo da se nalazimo u nekoj, nazovi, Čekaonici u koju dopadaju svi, a zadržavaju se samo oni sa kojima niko ne zna šta će, ako me razumete.“
Pogledao me je ispod oka i šapom nekoliko puta cimnuo donji kapak. Koji je već visio. Oba, zapravo.
„Čini vam se da je takvih slučajeva malo, ali prvi utisak vas vara. Bilo kako bilo, ne mogu da vas upućujem detaljnije u čitavu situaciju iz nekih tehničkih razloga, pošto bi i meni i vama automatski bila uplaćena tura „Upoznajte-Pakao-da-biste-ga-više-voleli“. Ako me razumete.“
Za nekoga ko je ovde proveo čitavu večnost – prekorio me je zbog olakog relativizovanja tog pojma – delovao je prilično krepkog duha. Doduše, ništa drugo i nije bilo prisutno . . .
Moram da prekinem sa pisanjem. Bol u desnoj ruci postao je najzad nepodnošljiv. A i batler netradicionalne seksualne orijentacije mi sa gađenjem donosi nešto što ja sa jednakim gađenjem pijem. Ne lupa vratima na izlasku, ipak.
                                                            *          *          *
U poslednjih nekoliko dana imala sam izvesnih poteškoća u koordinaciji tela i njegovih funkcija. Bolovi u mišićima ruku su tek delić. Dešava mi se da hoću da zevnem, pa podrignem kao zmaj. Epski. Moja negovateljica takve momente dočekuje nemim negodovanjem.
Šetam po stanu sa naočarima za Sunce, umotana u masno ćebe. Sa obaveznim tamponima u ušima, izbegavam svaki izvor zvuka i svetla. Što nije uvek jednostavno. Stan je pun kojekakvih spravica za emitovanje TV-programa i svetlosti različitih frekvencija, koje se pale pri ulasku u svaku prostoriju. Od trzaja su mi se već dva puta otvarali šavovi, pa sam veći deo vremena provodila sakrivena u podrumu. Bilo je potrebno pri tome ne uvrediti batlera-negovateljicu. Što tek nije bilo jednostavno. Ne znam, zapravo, šta da radim. Niti da li da uopšte razmišljam. Nije baš postojala opasnost da se zbog preteških misli ubijem, ali bilo mi je teško. Još uvek. Teško oblikujem reči. Plašim se da će mi nedavna dešavanja brzo ispariti iz glave. Dobro je što makar sa dva prsta mogu da kucam ove redove . . . Gde sam ono stala . . .
. . . Sećam se da se, malo pošto sam srela Lucija u Čekaonici, oko nas brzo materijalizovao mravinjak eteričnih daveža. Tu su bile senke ljudi koji su činili zlo iz nehata, ili koji nisu činili zlo iz sujete. Rečju, neostvareni. I još jednom rečju, uvređeni.  Svi su oni čekali da se „neka glupa administrativna greška ispravi“. Moja primedba da se u tom slučaju nalaze na pravom mestu – u Čekaonici – nije naišla na ovacije. Kako je jedini službenik koji je, koliko-toliko redovno, dolazio na posao u Čekaonicu bio Čamdžija, njega su pokušavali da ulove da im reši probleme. Mene su ignorisali. Luciju bi uputili poneki prekorni pogled, ali on je mirno stajao uz moju levu nogu. Čuvao me je, valjda. Ili nije imao druga posla.
„Nego, Lucije, otkud ti ovde?“
„Kao i svi drugi – nisu znali gde sa mnom . . .“
Drevni mućak je čuvao stražu dok je njegov gospodar odlazio u noćne posete mladoj Vestalki, zbog čega su oboje mogli da završe živi zakopani. Ali nisu, zahvaljujući Lucijevoj odanosti. Gospodar je znao da je najbolje da, osim psa, niko ništa ne zna. Lucije je bio siguran da mu Vesta sve prašta, pošto su osećanja njegovog gospodara bila iskrena i čista. I datirala su iz vremena pre nego što su je njeni roditelji obećali hramu, još iz detinjstva. I to je trajalo sve do zajedničke pogibije dva Lucija na bojnom polju. Nakon čega je i jednom i drugom stiglo sve za naplatu . . .
„Pa gde je tvoj gospodar sada?“
„Na spratu iznad, Vestalka je povukla neke svoje veze . . .“
Oborio je glavu. Po kojoj sam ga pomilovala.
„Ljudska zahvalnost . . .“ počela sam, ali sam se ipak uzdržala od daljeg soljenja njegove rane.
Tu je bilo i onih koji su iz najboljih namera zabrazdili u neke aktivnosti koje su imale negativne posledice po njihove bližnje. Recimo, jedan starac se tu zadesio zato što je pokušao da zaštiti svoju ćerku od zeta nasilnika tako što je izveo neki simpatični ritual simpatičke magije od čega je siledžija naprasno umro. Ali ćerka je bila toliko nesrećna posle muževljeve pogibije da se odala drogi zaborava, popularnoj D2O, i završila na ulici. Starac je bio teško pogođen time i uskoro je umro od srca, ali ni sada u ovom prosvetljenom stanju nije mogao da shvati zašto ju je smrt tipa koji ju je pet godina svakodnevno lemao toliko pogodila. Valjda je to što mu je teklo niz obraze bila ona slana vodica zvana suze.
Ti drugi su, generalno, bili povučeniji, ali srdačniji u kontaktu. Provodili su večnost u društvenim igrama, uglavnom. I bili su, uz Lucija, veoma prijatno društvo.
Moj poslovični višegodišnji mamurluk me još uvek nije sasvim napustio, kad se iz gomile tih razmazanih likova koji su imali nešto važno da mi kažu pojavio jedan koji me je oslovio po imenu. I, očigledno, prezimenu.
„Lucija! Lucija Librović!“
Starica . . . Ne, samo je bila obučena kao starica. Po modi od pre trideset i više godina, u odeću čije su pogubjenje stari ljudi uporno odlagali, znajući da su u nju utkane uspomene. I ako nisu bile bitne, u jednom trenutku njihov mozak bi presudio da jesu. Ali imala je lice žene jedva nešto starije od mene. I crvenu kosu koja je divlje plamtela oko njene glave. Gledala me je životinjski zelenim očima, ali pogled joj je bio starački iznuren, kao da bi trebalo da znam ko je. Uzalud.
Pas ju je, za razliku od mene, prepoznao. Prišao joj je mašući repom. Svejedno, malo mi je bilo lakše sada kada sam znala i kako se prezivam. Ali, moj prazni pogled nije naišao na srdačan prijem. Sudeći po šamaru koji mi je pljusnula po levom obrazu. Nije to baš bio šamar u onom smislu u kom ga većina ljudi poznaje. Više je to bilo neko nemo strujanje molekula onoga što je nekada prekrivalo kosti mog lica i molekula njenog dlana, koji je bio čudesno topao. Prosto sam poželela da nastavi da me šamara još malo. I izgledalo je kao da će mi se želja ispuniti. 
„Ne znaš ko sam, a?! Da ti pomognem malo – ja sam žena čiji si verenički prsten htela da založiš da bi kupila smeće koje ti je spržilo ono malo mozga koje je moj sin godinama pokušavao da oblikuje! Mada, bolje i to nego sebe . . .“
Tvrdnja da mi je mozak bio temeljno spržen bila je istinita. Ove kauzalno-posledične veze predstavljale su napor za njega. Iz mračnih dubina njegovih urušenih špilja spontano se iskristalisalo jedno ime.
„Baka Lucija . . .“ izgovorila sam zbunjeno.
Finis vitae sed non amoris[2] . . .“ odgovorila je ona blago i pomilovala me po glavi.
„Divota! Svi delimo ime mog gospodara, Gaja Lucija Stolona, časnog konzula . . .“
I tu je negde pukao jedan od onih srdačnih bakinih šamara preko Lucijeve njuške. Svečano. A Lucije je to podneo časno. Kako i dolikuje psu Gaja Lucija Stolona, časnog konzula . . . bla bla bla . . Da bi potvrdila svoj postupak, baka je odsekla na kraju:
„Lucije, pročitaj još nešto osim Rimskih anala!“
Lucije se stresao, ali je stoički podneo bakine kratke nerve. I kratke postupke. Spreman da sledeći put bude bolji. Na kraju krajeva, nije bio mačka.
Povela me je do svoje pećine. Upoznala me sa komšijama, Vitomirom i Sofijom, vremešnim parom koji je složno, kako im je zakletva pred Bogom to nalagala, delio strast ka tarotu za života. I majušnu pećinu u Čekaonici posle. Vitomir je bio velemajstor u šahu. Sofija je bila velemajstor u kukičanju. Videlo se po troduploj kragni na njenoj štofanoj haljini koju je ponosno nosila. Kao Lucije svoje ime.
A on nas je krotko pratio. Pseće. Slušao je baku ne trepćući. Divio se umešnosti kojom je koristila latinske citate. Kad je saznao, kao i ja – ponovo! – da je nekada predavala latinski, svaki budući šamar bio joj je oprošten. Bilo bi joj oprošteno i da je Gaja Lucija Stolona, časnog konzula Rimske republike, nazvala najobičnijim Kaligulom. Upoznala je dedu dok je studirala, venčali su se, dobili mog oca i živeli lepo. Imali su koliko im je bilo potrebno. Možda i malo više od toga. Napredak medicine im je obećavao dugovečnost. Zato se silno iznenadila kada je umrla u trideset trećoj godini, naprasno. Od šloga. Pokušala je na ovoj strani da se raspita kako je to bilo moguće, ali nikakav suvisao odgovor nije dobila, osim onog uobičajenog o tome kako je njeno vreme na Zemlji prošlo po planu i da je sada vreme za nešto drugo. Praktično bavljenje Kabalom za njenog kratkog života ju je smestilo u Čekaonicu. I tu je provela proteklih trideset godina. Dedu je videla poslednji put kad je prolazio na putu ka onom drugom mestu. Volela ga je, ali joj ipak nije bilo jasno čime je on to zaslužio. Ali barem je tu brigu skinula sa vrata. Poslednjih pet se često pitala kada ću se i ja pojaviti.
Nisam imala pojma šta je to Kabala. Ali bilo je u načinu na koji mi se obraćala nečeg što me je teralo da je slušam ne trepćući. Boja njenih očiju me je smirivala. Mislim da je to bila boja onog kamena . . . žada . . . Činilo mi se da sam uz nju prvi put postala svesna da je osećanje straha, koga toliko dugo nisam mogla da se otresem ni u snovima, nestalo. Možda zato što za mene više nije postojala „sudbina gora od smrti“. Možda zato što sam bila uz moju baku. Pretvarali smo se da možemo da spavamo. Ja u bakinom naručju. Lucije kraj mojih nogu. Bez straha . . .
. . . Ponovo ruka. Dok  sam pisala prethodne redove konačno mi je otpalo poveće parče mrtve kože sa levog lista. Mačak, koji je tvrdio za sebe da se zove Hanibal, ju je pojeo. I posle polizao šape. Tipično za Lucija, negodovao je zbog mačije nelojalnosti. Kao da će svet propasti zbog toga. Da je tako, istorija čovečanstva bi se završila još šestog dana. Ali nije. I sita mačketina je mogla da zaspi snom pravednika.
                                                            *          *          *
U Čekaonici smo Lucija St, Lucije i ja dosta vremena proveli u pričama, latinskim citatima i opštoj premudrosti. I ponekoj partiji karata sa Sofijom i Vitomirom, za koju smo se svi pretvarali da je tajna. Gungula na obali koju je prilikom mog dolaska izazvalo pojavljivanje Čamdžije više se nije ponovila. Prosto, Čamdžija se više nije pojavio. Samim tim, ni drveni advokat ugnjetenih administrativnim greškama. Kad sam prenela moja zapažanja baki, ona je samo teško uzdahnula.
„Dođi,“ rekla je kratko i uzela me pod ruku. Sišli smo do obale.
„Nekada je ovo bilo veoma živahno mesto. Čamdžija je radio toliko, da je morao da se podeli u nekoliko stotina hiljada emanacija. Čekaonica je luka u koju svi, pre ili kasnije, uplove. Ovuda svi prođu, a zadrže se samo oni koji nisu učinili dovoljno da završe na krajnjim polovima. A to je velika većina, moje dete. Što nije nikakvo čudo. Ljudi su za života skloni preuveličavanju svojih postupaka, kako dobrih, tako i loših. To ih sprečava da naprave veće gluposti, pošto im se one koje prave čine sasvim dovoljnim. Ali ih to drži podalje i od velikih stvari . . .“
Nije mi se činilo da na  ovom mestu cirkuliše toliko duša. Baka je nastavila, kao da mi je pročitala misli.
„U poslednje vreme nema pridošlica. Haronov red vožnje se neverovatno proredio. I ima samo taj jedan otrcani oblik. Više mu nije ni potrebno. Zato su ga oni buntovnici bez razloga omašili. Prestali su da se nadaju da će se ponovo pojaviti.“
„Nisam primetila da su ljudi naprasno prestali da umiru.“
Baka je klimnula glavom.
„Naravno. Ali njihove duše ne dolaze ovamo.“
„Pa gde idu?“
„Ko bi to znao. Svuda. Priča se sve više o nekakvoj Berzi duša, koju su organizovali verski poglavari, u saradnji sa ko zna kime, na kojoj se duše razmenjuju za opklade, preprodaju za novac, tapkaju iz dosade. Što remeti krhku ravnotežu, ali niko osim Čuvara Čekaonice nije za to previše zainteresovan, pošto niko nije na direktnom udaru . . .“
Pogledala sam je iznenađeno.
„Čuvar Čekaonice?!“
Uzdahnula je, ali je nastavila da mirno gleda u vodu, kao da recituje recept za čorbu od kiselog kupusa.
„Da, Čuvar Čekaonice. Od postanja je uvek po jedan odabrani među smrtnicima bio zadužen da održava red ovde, što ponekad uopšte nije lako. Ima svakakvih ljudi, sa svakakvim navikama, iz različitih vremenskih razdoblja. Teško je pomiriti te razlike . . . Vremenom se na ovoj strani napravila gužva kakvu vi tamo ne možete da zamislite. Kakve crne priče o prenaseljenosti! Znaš li ti šta znači upamtiti ime svakoj duši koja je ikada zaživela, makar i dan, na Zemlji od njenog postanja do danas?! Za Čuvare su uvek birani ljudi koji su umrli mlađi i koji su ostanak u Čekaonici zaslužili nekim svojim veštinama, a ne pasivnošću, ili neznanjem.“
„Anđeli?“
Moj pokušaj nagađanja dočekan je na volej rezigniranim odmahivanjem ruke i definitivno oduvan huktajem kroz nos.
„ Ma kakvi anđeli! Oni obavljaju sličan posao na jednom kraju. Demoni na drugom. Ako mene pitaš, sve ti je to ista . . .“
Naglo je ućutala i pogledala oko sebe nepoverljivo. A onda se nagla ka meni i prošaptala:
„Da bi napravili što manje posla za sebe, vremenom su tako pooštrili kriterijume za odlazak na jedan, ili drugi kraj, da je većina ljudi ostala ovde! Znaš li kakav je haos to napravilo?! Nije mi dosadno što nema novih, vidiš da ni sa starima nije lako izaći na kraj, ali dešava se nešto ogromno, nešto monstruozno! Takvu glupost kao što je Berza duša, to su mogli da naprave samo oni koji već imaju kontakt sa ovom stranom, a to znači velike crkvene korporacije. Koje, najverovatnije zloupotrebljavaju i nešto što postoji odvajkada – velika metafizička polja nastanjena posebnim sortama duša, prosto nazvanim Metasfera. Nad tim poljima mi odavde nemamo nikakvu kontrolu. Niti pristup. Nismo ga nikada ni imali. Jedno od retkih pravila koje je imalo smisla, među nama budi rečeno. Problem je što se sada šuška da su ta polja sve više zagađena dušama običnih smrtnika, kao i da u njima duše ispunjavaju zahteve klijentele, neprekidno menjajući uloge kojima se, da prostiš, popunjavaju artificijelni sadržaji moronske podsvesti savremenog čoveka, koji više ne zna ni za knjige, ni za filmove, ni za stripove, ni za šta!“
A onda je zaćutala i ponovo se zagledala u vodu. Blenula sam u njen pravilan profil kao opčinjena. Tog trenutka bila sam lišena svih muka ovoga sveta. Osim težine reči.
„Pokušavala sam da nađem neko rešenje, ali nisam mogla bez pomoći nekoga sa 'one strane'. Pokušala sam sa jednim poštenim policajcem, ali njega su ubrzo ubili. Onda sam pokušala sa jednom vremešnom, ali dobrodržećom vračarom. Ali ona me je izdala. Zamalo da nastradam. Nikada nisam volela vlašku magiju, da prostiš . . . A sada . . . „
Uzdahnula je teško. A onda su joj se zelene oči raširile, pogled joj je tinjao iskricom nade. Okrenula se prema meni, osmehujući se. To je bio znak da treba da palim. Ostala sam.
„A sada, sa tobom, imam novu šansu!“
Nisam želela da znam zašto baš ja. Ni kako. Znala sam da ću da najebem. Zar su putevi bili bitni?!
                                                            *          *          *
Baka je taj put odsustvovala duže nego obično. Nisam još jednom mogla da slušam ciklus Vitomirovih i Sofijinih porodičnih dogodovština. Izgovorila sam se Lucijevom nepostojećom potrebom za obavljanjem fizioloških potreba napolju, na šta su Vitomir i Sofija podigli obrve, ali nisu rekli ni reč, i krenula. Šetali smo kroz ništa, nailazili na ništa, gledali u ništa, ja sam osećala ništa, Lucije nije govorio ništa . . . sve dok ispred nas nisu iz mraka izronile pećine.
„Konačno neko mesto gde niko neće da nas . . . „
„Šššššš,“ rekao je Lucije, gledajući oko sebe u maniru stroge konspiracije.
„Zar i ovde ima nekoga?!“
„Š!!!“
U već poslovičom maniru pravljenja sjajnih izbora, došetala sam sebe i psa do pećina koje su svi u Čekaonici izbegavali. Ali ne samo oni. Tu su obitavali oni koji su živeli u iskrenom ubeđenju da znaju kako svima da pomognu. I u tome ih nije sprečavalo ništa slično zdravom razumu. Na ono prvo mesto nisu mogli pošto su mnogi ljudi zahvaljujući njima završili na onom drugom. A na tom drugom mestu nisu mogli da ih prime zato što je njihova namera bila bez predumišljaja. To je bio deo novih propisa. Ovi u Čekaonici, nemoćni da bilo šta promene, klonili su ih se kao kuge. Stoga su jedva čekali da neko došeta. Bili su željni druženja, ali je i frustracija koju je izolovanost izazvala bila jaka.
„Evo ga onaj pas . . .“ neko je šapnuo.
„Dobar dan!“ dreknuo je neko iz gomile koja se već nalazila na pet metara od nas. Videlo se po njima da im nije baš dobro zajedno. Gladno su me upijali očima, spremni da urade sve što je u njihovoj moći – i više od toga – da mi pomognu. Zamislila sam kako jedni drugima dele savete po čitav dan. Nisu imali pojma koliko su imali sreće što ovde nije bilo apsolutno nikakvog načina da jedni drugima i praktično pomažu. To mi je došapnulo moje delimično povraćeno pamćenje.
„Dobar dan, dobri ljudi,“ odgovorila sam.
Osetila sam kako trnci krize kreću da se razlivaju duž moje kičme, puneći me poznatom nervozom. U tom trenutku, jedinom poznatom stvari od pre. Oni su izgledali kao da dele to osećanje sa mnom. Lucijeve uši su se okretale na sve strane. Njuška mu se izdužila.
„Šta ima?“
Glupost mog pitanja me je pogodila dok sam ga izgovarala, u vidu oštrog probadanja ispod levog rebra. Šta može da ima kad niko neće da ima ništa sa tobom – za vjeki vjekova? Bol me je presamitio. Dok sam se pribrala, oni su već stajali su u krugu prečnika metar i po oko nas. A Lucije je prestao da mrda ušima.
„Jeste li dobro, gospođice?“
Mekani odjek promuklog ženskog glasa.
„ . . . jesam . . .“
Eho baritona.
“Nešto ste ubledeli . . .“
Tenor.
„Imam odličan lek za mučninu: propržite malo šećera i malo vode, dodate žalfiju i metvicu . . .“
Alt.
„Ma otkud znate da joj je muka? Možda je navukla neki virus! Slušajte, svako jutro na gladan stomak kašiku meda sa polenom i matičnim mlečom i propolisom. To vam je bomba!“
„Čujte,“ pokušala sam da presečem nešto što je pretilo da se pretvori u beskrajni niz nepotrebnih saveta za zdrav život, „Nije mi muka. Nisam bolesna. Iako nemam apstinentsku krizu, verovatno ne bih izgledala mnogo gore ni sa . . .“
Sopran.
„Apstinentska kriza?! Ju, gospođice, pa vi ste narkoman!“
Lucijev plutajući bariton. Šapatom.
„Ne ulazi u raspravu sa njima, samo ćeš pogoršati stvar.“
Eho nekog škripanja.
„Kako stvari mogu da budu gore od ovoga? Ovo nisam mogla da podnesem ni . . .“
Da sam imala čelo, po njemu bi izbio hladan znoj. A ovi daveži bi mi oteli i poslednji kubni milimetar vazduha. Srećom, nisam imala čelo. A ovde nije bilo vazduha. I nije mi bio potreban.
„Bila sam zavisnik, nisam više . . .“
Bariton, ponovo.
„To svi kažu i uvek se ponovo vrate. Jeste li probali blokatore? Ima jedan doktor u Rusiji koji je 100% uspešan. Ma to vam je prava stvar, kad vam kažem!“
Alt.
„Ma kakvi blokatori, vi lepo da idete na hipnozu, onako, dubinski, i da vidite šta je to što vas tera da uzimate opijate, znate?“
Lucije se instinktivno pribio bokom uz moju levu nogu, na koju sam imala osećaj da sam tog dana ustala, ali koja je sada klecnula. Pogledala sam ih ispod oka, teško dišući.
„Možda u nekom sledećem životu.“
Bili su zapanjeni mojim odgovorom. Tenor.
„Pa zar vi mislite da se predate?!“
Počeo je opasno da mi ide na živce. U mom rastočenom umu nizale su slike svih mogućih načina na koje bih mogla da ga pretvorim u kastrata. Rastočenost je samo doprinosila njihovom baroknom karakteru. Počela sam histerično da se smejem. Zvučalo je tako da se i onaj neukaljani delić moje svesti zapitao . . .
Sopran.
„Jadnica, nije pri sebi . . .“
Bas.
„Da je unesemo unutra, da se zgreje?“
A onda je krenulo.
„Ma vi niste pri sebi! I Čamdžija je zaboravio kada vas je dovezao, a vi još uvek imate nešto pametno da kažete!“
Ustuknuli su, zanemeli za nanosekund. Za malo. Bariton. Preteće.
„Gospođice, upozoravam vas da pripazite na ponašanje. Vas niko nije vređao!“
To je bilo to. Provrištala sam iz sveg glasa.
„Pravljenje čoveka majmunom nije vređanje?! Ne, to je samo prilika da pokažete koliko ste ispravni i pametni! Inače, paradigma normalnog ponašanja! 90% ljudi se ponaša tako i svi ste vi ubeđeni da ste u pravu! Jeste li se ikada zapitali šta čoveku pored vas zaista treba?! Metar svilenog kanapa da se obesi!“
A onda je deo soprana zgroženo zajecao, a deo se stopio sa altovima u pogrdama. Tenori su piskutali uvređeno, dok su baritoni, praćeni malobrojnim basovima, pravili ritmičku pratnju mojoj i Lucijevoj propasti. Njihov bes je rastao. Osećala sam to u praznini utrobe. Komešali su se preteće. Počeli su da vitlaju prozračnim udovima ka Luciju i meni kad je baka iznikla niotkuda. Udarci su pljuštali po meni sa svih strana. Kad sam uspela da otvorim oči, videla sam da nas je baka prenela na obližnje brdo daleko iznad histeričnog vrtloga besnih pravednika. I da me je ona udarala sve vreme. Ritam udaraca je jedino narušavala potreba da dohvati malo i Lucija. Kad joj se učinilo da je dovoljno, rekla je:
„Ovakve gluposti da više nisi ni u jednom svetu probala da uradiš, je l' ti jasno?“
Ja sam samo tupavo klimala glavom, ošamućena od toplote šamara. Lucije je ćutao kao zaliven, oborene glave.
„Dobro,“ rekla je pošto nas je pola minuta streljala pogledom bez reči, „moramo da požurimo. Lucija, vraćaš se u svoje telo, šta god da je od njega ostalo do sada. Ti, vucibatino, ideš sa njom. Ne ispuštaj je iz vida i da . . .“
„Ček' malo, vraćam se?! Gde?“
„Tamo odakle si došla. Ovo je bilo samo privremeno. Potegla sam sve moguće i nemoguće veze. Moraš da završiš neke poslove.“
Namignula mi je šeretski. Iznad nas se stvorio vrtlog beličaste prašine. Koji se sve brže komešao. Kosa mi se već digla na glavi od njegove siline. Premda bi mi to sledovalo i inače, posle bakinih reči:
„Kad se vratiš, ne mrdaj dok te ne kontaktiram. I sve što vidiš, pravi se da ne vidiš.“
Uputstva koja bi samo Džejms Bond razumeo. Lucija i mene je podizao snažni vrtlog postojano uvećavajućeg prečnika.
„'Ajde, Toto . . .“
Lucije me je zbunjeno gledao, dok su mu uši i obrazi lepršali oko glave poput krila kolibrija:
„To sam ja, gospo, Lucije.“
Poslednje što sam videla u Čekaonici bila je minijaturna figura vatrene kose koja mi je mahala sa uzvišenja iznad uskovitlane mase telašaca Večno nadrkanih. I oklembešeni Lucijev pogled između zalepršanih ušiju. A onda je došlo do prekida programa.
                                                            *          *          *
Program je nastavljen uživo, ali ne bez izvesnih smetnji. Najpre nije bilo ni slike, ni tona. Sve što sam imala od informacija o spoljašnjem svetu svodilo se na osećaj hladnoće ravne površine. I ubode iglom. Boleli su me, kao sam đavo, ali nisam mogla da se pomerim. Osim, možda, dinamitom. Tek nešto kasnije režija je pustila i ton. Doduše, prilično neprofesionalno, pošto su svi zvukovi bili  nekako iskrivljeni, kao da su mi uši bile pune vode. Kad je voda iz ušiju iscurela, činilo mi se da je neko uključio efekat distorzije. Muški glas je povremeno zapevao. Nisam uspevala da skinem tekst, inače bih mu se pridružila. Da me nije mrzelo da pomeram usta. I da sam znala taj njegov jezik. Ako je to uopšte bio jezik. Povremeno se čula jasna i odsečna naredba:
„Povuci, Igore!“
I razaznavala sam psovke, koje su se ticale lošeg kvaliteta rakije i prevrtljivca koji je poturio lažno kamenje. Uvek izgovorene u bradu i odmah propraćene bojažljivim zapevanjem.
Inače je bilo tiho. Da sam mogla da spavam bilo bi idealno. Ali nisam. Dosađivala sam se budna u telu koje je mirisalo na krv i težinu koju sam, stigavši u Čekaonicu, napustila. Šteta što vremenom nismo evouirali u neke transcendentalne oblike. Možda je to bilo rešenje egzistencijalnih muka.
Pitala sam se šta se desilo sa mojim klempavim saputnikom. Ali to nije bila jedina stvar koja me je mučila. Mučilo me je to što ću kad-tad morati da otvorim oči, a to je bila poslednja stvar koju sam želela da uradim. Čekala me je misija doslovno veća od života, u kojoj je trebalo da mi glavni pomoćnik bude dobroćudni, ali uglavnom beskorisni, duh psa. Sa druge strane, osim uboda i povremenog škropljenja nečim što se lepilo za moju kožu kao silikon, tog trenutka mi uopšte nije bilo loše. Još kad su se glasu pridružili cvetni mirisi i ritam udaraljki, bilo mi je gotovo prijatno. Neka neobična toplina razlila se mojim telom, a sva njegova težina je nestala.
Ali je u jednom trenutku sve utihnulo. Osećaj težine mrtvog tereta se vratio u moje telo, praćen osećajem bezvoljnosti. Kako je očekivani nastavak izostao i nastavio da izostaje, otvorila sam jedno oko krišom. Videla sam dve bele kugle koje su pokušavale da kroz uski prorez mog kapka dopru do kore malog mozga mog trenutnog oblika, koji sam osećala kao lenju masu rasprostrtu na ravnoj površini. Bele kugle su se munjevito udaljile, uz radostan poklič:
„Živa je, Igore! Živa je!“
Iz pozadine je dopro metiljavi glas:
„Bravo! Mada, reći da je „živa“, hm, to je relativno . . .“
Izgleda da je „Igor“ saučestvovao u radosti svog saučesnika koliko i izjava saučešća na sahrani. Nisam više mogla da se foliram da spavam. Šta je tu je. Otvorila sam oba oka, širom. Dve bele kugle pripadale su glavi prilično spečenog, prosedog crnca. Jedino što još uvek nije poprimilo uveli oblik bila su usta i ogromno gnezdo bele kose. Dve bele kugle oduševljeno su posmatrale moju očnu gimnastiku. Pored njega ubrzo je stao oniži šlang muškarac. Poluobučen u ženu. Sa keceljom oko struka. I papilotnom na čelu. Izdajnička Adamova jabučica treperela je nervozno na prednjoj strani njegovog vrata.
Kad sam bacila pogled na ostatak svog novog tela, shvatila sam da ležim na nekoj metalnoj ploči, kao od majke rođena. Ipak ovo nije bio nemi film. Bilo je glupo biti jedini go u društvu i čudno ne osećati hladnoću.
„Konačno,“ dreknuo je matori, podigavši pogled i otvorene dlanove u tavanicu.
Pogledala sam i ja u tavanicu. Bila je puna paučine, mišijih rupa na sastavima sa zidovima i delovala je stabilno poput nervnog sistema neurasteničara. A onda je spustio pogled na mene. Uneo mi se u lice. Dobro je što sam ležala, pošto bih se od količine alkohola u njegovom dahu sigurno anestezirala.
„Konačno mi je uspelo! Moj zombi!“
Zombi?! Kako da završim zadatak koji mi je baka namenila ukoliko hodam kao da su mi u oba kolena ugrađene šine i jurim okolo u potrazi za raspoloživim mozgovima?! Koliko sam se sećala iz prethodnog života, od toga se neću Bog-zna-koliko najesti, pošto se gramaža mozgova u mojoj okolini mogla izmeriti jedino apotekarskim vagama. Matori je ponovo zaurlao:
„Dete moje, ustani!“
Izbečeni pogled i dramatični raskoračni stav, praćen afektiranim podizanjem desne ruke, govorili su u prilog mom očekivanju mršavih obroka. U ovom slučaju, smetala bi mi i salata gustih kovdžavih dlaka na njegovoj glavi. U slučaju polu-žene sa Adamovom jabučicom – papilotna. Odlučila sam da za neko vreme apstiniram. Prvi put u životu. Odgovorila sam mu kratko:
„Mrzi me.“
Pogledao me je zbunjeno.
„Kako to misliš – mrzi te?! Ti si zombi, ja sam tvoj gospodar, treba da uradiš . . . „
Okrenula sam se na drugu stranu i namestila udobnije.
Gospodaru, ustaću sutra. Sada me nešto mrzi.“
A onda je matori spustio kapke na pola koplja, obesio ramena, natukao neki smešni crni šešir na glavu i sve vreme gunđajući nešto o kuratoj sreći, neispravnom kamenju i jamajčanskim gadovima – pitala sam se gde je njih našao u našem polisu – izašao stepenicama na gore. Igor je, sve sa svojom papilotnom, prišao stolu i pokrio me belim čaršafom oprezno. Jetko mi se obratio.
„Hvala ti, sada se ponovo vratio u mormalu.“
Gledao me je potpuno nezainteresovano. Ispod debljeg sloja kreme za samopotamnjivanje nazirala se gusta mreža sitnih brazda oko nežnih, vodeno-plavih očiju i tankih, negovanih, usana. Možda bismo mogli da se sprijateljimo. Ali ne sada. Izbečila sam se i dreknula:
„Bu!“
Krenuo je ka vratima podruma, ne lomeći preterano štiklice svojih papuča. Sa vrata je prkosno dobacio:
„Džaba, devojko! Ja ne spadam u verujuće.“
Moram priznati da me je susret sa potpunim nihilizmom pomalo zatekao nespremnu. Posebno posle mog najnovijeg iskustva. Zaboravila sam život, kao da sam bila mrtva već nekoliko hiljada godina . . . Kad je i Igor zatvorio vrata, ostala sam da ležim u miru i tišini. Konačno. Što nije moglo da potraje.
„Pst, gospo!“
Poznati glas. Koji sam se pravila da ne čujem.
„Gospo! Otvorite prozor! Tu sam!“
Kako sam ostala uporna u ignorisanju Lucijevih poziva, otišao je. Odlučila sam da se ne pomeram, pa makar šta se desilo. Ubrzo se vratio.
„Gospo, pst! Otvorite prozor!“
Bio je još uporniji nego malo pre. Izgledalo je da mu to neće pomoći ni ovaj put, ali onda je iz istog pravca dopro zvuk guljenja stakla. Koji je, najblaže rečeno, i to je ogroman eufemizam, bio potpuno nepodnošljiv. Zabolelo me je od njega jezgro malog mozga. Ali to da me je uopšte nešto zabolelo u glavi bila je dobra vest. Valjda.
Okrenula sam se da vidim šta je to bilo. Umesto psa, na podrumskom prozorčetu sedela je obična žuta mačka. Iznad špica ušiju nazirao se Lucijev oklembešeni, polupečeni pogled. I par opuštenih ušiju. Totem plemena Stopostoludih. Mačka je čistila nokat kojim je, po svemu sudeći, zaškripala po staklu. Pogledala me je značajno i da potvrdi moju teoriju, zagrebala kratko još jednom. Skočila sam sa stola i brže bolje otvorila prozor.
„Gospo, svuda sam vas tražio . . .“
„Lucije?!“
„Vama na usluzi, gospo . . .“
Nije bilo fer, ali nisam mogla da se uzdržim. Uzdržanost ionako nikada nije bila deo moje prirode.
„Pas zarobljen u telu mačke . . . ha, ha, ha, ha, ha . . .!“
Prekinulo me je iznenađenje koje je izazvalo prisustvo potpuno nepoznatog baritona. Do zagrcnuća.
„Ja jesam mačak. I zovem se Hanibal. Tvoj drugar je uzurpirao moje zakonito telo. I neće da izađe. I to me čini blago nervoznim. Shvataš, lepojko?“
Da bi bio siguran da sam shvatila sve o imovinsko-pravnim odnosima koji su se ticali njegovog tela, mačak je, čim je uskočio kroz prozor, uz neprekidno Lucijevo brbljanje o tome kako je i gde sve bio dok me nije pronašao, skočio na sto na kome sam do njihovog pojavljivanja bezbrižno ležala i iskenjao se. Verovatno u pokušaju da istera Lucija napolje.
„Šta to radiš ?! Gde sad da legnem . . . ?“
Hanibal mi je suvo dobacio, kroz lizanje svog repa:
„Idi i obuci se. Ako te pogledam još jednom, pokvariće mi se apetit za čitavu nedelju.“
Glasovi su privukli očekivanu pažnju mog novopečenog očuha. Ugurala sam Hanibala-Lucija ispod stola sekund pre nego što su se vrata podruma otvorila:
„Je l' ti treba nešto . . .?
A onda je moj vremešni tvorac spazio sa vrha stepenica mačije govance na stolu. Što je istopilo njegov početni osmeh. Ne znam zašto, pošto je mogao da bude više nego zadovoljan svojim vidom u tim godinama . . .
„Pa kad gospođica neće da ustane!“
Ali toliko je bio nadrkan da se nije potrudio ni da začepi nos kad je sišao. Samo mu se šareni štapić koji je držao u desnoj ruci malko oklembesio užarenim vrhom na dole. I dok sam ja slegala ramenima, glumeći usranu naivnost, neko nije mogao da drži jezik za zubima.
„E, stvarno je odvratno! Šta si jeo?“
„A ti, kao, ne znaš šta sam jeo?!“
„Splačine, eto šta!“
„Pa kad u kantama za đubre i kontejnerima ne služe pate od guščije džigerice. Ukoliko mu nije prošao rok trajanja . . .“
Dve bele kugle su me posmatrale iznenađeno. Slegla sam ramenima, osećajući se iskreno usrano. Starac je provirio ispod stola i ugledao mačku koja se svađala sama sa sobom. Izgledao je kao da je video duha. Istini za volju, nismo bili daleko od toga. Ali nije bilo baš ni toliko strašno. Barem iz moje perspektive. Starčeva kosa se samo učvrstila u svom razbacanom stanju.
„Gospo, šta mu je . . .“
„Idiote! Može da te čuje!“
Skromni Hanibalov doprinos zagovnjavanju čitave situacije.
„Ućutite obojica!“
Vrisnula sam šapatom, dodajući tako mast na ulje koje se već zapalilo. Potez dostojan samo najvećih šefova kuhinje. Odmah potom nasmejala sam se kao da je sve u najboljem redu. Potez dostojan potpunih i nepopravljivih – sa naglaskom na svakom jebenom slogu – morona. Starac je izvukao šareni štap sa perčinom ispod tezge i krenuo da mlati njime, zapevajući na onom njegovom nerazumljivom, ali melodičnom jeziku.
„Gospodaru . . . ahm . . . mogu da objasnim . . . znate, ovaj mačak koji sedi ispod vašeg . . . ahm . . . stola . . . on je u telu ugostio duha jednog psa koji je toliko star da se može reći da je antika . . . i . . . to je podstaklo i mačka da progovori . . . izgleda . . . a inače je to sasvim običan mačak . . . bio . . . sad je nekako „dva u jedan“ . . . „
Lucijev prestravljeni krik me je prekinuo.
„Gospo, ne mogu da se pomerim!“
„Ni ja! Za sve si ti kriv, pseto!“
Hanibal-Lucije je stajao na vrhovima isukanih noktiju, pokrećući samo oči u panici. Matori se oprezno približavao.
„A sad . .  . da vidimo šta imamo ovde . . .“
Preprečila sam mu put do Hanibala-Lucija.
„Slušaj, dedice, ostavi ga . . . ih . . . na miru! Rekla sam ti šta je u pitanju i sad lepo odjebi sa tim tvojim vudu sranjima!“
Kad sam krenula ka njemu, ustuknuo je.
„Pa ovo ne deluje na tebe?!“
„Očigledno nisam ta šifra, matori. Da probaš sa nekim drugim štapićem?“
Ostali smo tako jedno naspram drugog pola minuta, procenjujući sledeći potez protivnika.
„Kako ti je ime?“
Grmeo je staračkim glasom. Zvučao je kao astmatičar u pokušaju da otpeva Zigfridovu ariju. U toku astmatičnog napada.
„Lucija. I slobodno stišaj organ, nisam gluva.“
„Ko te šalje?“
Jedva je disao.
„Šalju me paklene sile mraka namerene da unište Udruženje vudu-vračeva Srbije, poznatije kao UVS,“ odgovorila sam mu suvo. „I moj prvi zadatak je da uništim tebe, a potom i sve cigarete marke Extreme na koje naiđem. Možda i Kosmos žvake.“
I njegov ton se osušio.
„Zajebavaš, a?„ 
Disanje mu se vraćalo u normalu. Hanibal-Lucije je u dvoglasju cvilio iza mene.
„A kako bi bilo da oslobodiš moje male prijatelje?“
„A, da, da . . .“ rekao je rasejano. Stavio je ukočenog mačko-psa na operacioni sto, obišao tri kruga oko njega, kratko izmlatio onim štapom i otpevao nešto.
Fascinus quos inquinant aequat . . .“ Lucijev glas je i dalje bio razvučen. Kao i svaki put kada je izgovarao latinske sentence.
„Kako god,“ rekao je dedica pomirljivo, vukući se ka ormanu toliko starom da je potvrđivao svakim atomom svog nebića krilaticu o povratku u prah.
„'Oćeš nešto da popiješ, lutko?“
U ruci je držao flašu nekog žutog alkohola.
„Neću, ćale. Lekar mi zabranio.“
Podigao je obrve iznenađeno.
„Ti si prvi zombi u poslednjih pedeset godina koji odbija čašicu. Ako si uopšte zombi . . .“
Pogledao me je surevnjivo. Slegla sam ramenima.
„A po čemu se meri koeficijent zombija?“
Uhvatio me je za bradu i povukao donji kapak desnog oka na dole. Zainteresovano je proučavao ono što je tu moglo da se vidi.
„Pa . . . Kao prvo, vudu bi trebalo pod obavezno da deluje na tebe. To je ono što te je stvorilo, uz moju neznatnu pomoć. A ne deluje. Ne ispoljavaš nikakvu nekontrolisanu glad . . . Kad je Igorova kuhinja u pitanju, ne krivim te, ali opet . . . A ipak si se vratila u tvoje telo uz pomoć vudua . . . Ali nisam mogao da nađem izvor tvoje duše i odvojim jedan njen deo . . . Ne znam šta da mislim . . .“
Odmahnuo je glavom, slegnuo ramenima, nasuo sebi jednu i krenuo da priča o svom poreklu. To mu je, za razliku od mog, barem, bilo jasnije. Kako je njegov otac, Obafemi, došao pre osamdeset i kusur godina u Beograd na studije iz Nigerije i kako je tu upoznao njegovu majku, Milu, koja je brzo ostala u drugom stanju i rodila sina, koga je ponosni otac nazvao Ayotunde, što je značilo u slobodnom prevodu „radost se vratila“. Potpuno neopravdano. Čak su i perlice upletene u četiri kikice na njegovom smežuranom vratu visile kao da ih je napustila svaka nada. Pokazao mi je neke prastare jpg slike na raspadnutom laptopu. On kao dvogodišnjak između oca i majke na Kalemegdanu. U zelenoj košuljici na bele cvetove. Čak su i tada perlice upletene u četiri kikice na njegovom dečijem vratu visile kao da ih je napustila svaka nada.
Čim je završio studije, Obafemi se vratio u Nigeriju. Ayotundea su podigle majka i baka. Svi su ga zvali Aca. Niko se više nije sećao njegovog pravog imena. Kao kurčeviti punoletnik, otišao je da potraži oca. Našao je samo grob. I baku, koja ga je doživotno unesrećila prepoznavši u njemu talenat za sprovođenje energija između dva sveta. Dobro ga je obučila raznim drevnim tehnikama. Ali nije ga pripremila na posledice. Mrtvi su ga opsedali i danju i noću, uništavajući svaki njegov pokušaj ljubavnog i poslovnog života. U očajanju se vratio u Srbiju. Ali njegovi prijatelji nisu ga napuštali.
„Smeju se kad hrčem! Dan i noć radim na upokojavanju nemirnih duhova već pola veka i niko da mi ukaže malo poštovanja, bre!“
U pokušaju da prevaziđe taj „problemčić“, vremenom je povećavao dozu alkohola, dok su se higijenske navike postepeno same od sebe smanjile. Tako su njegovi ljubavni problemi iščezli. A brzo i poslovni. Neko ko je upravo ušao u svoje 125. leto više nije ni mogao da očekuje. A verovatno ga je i sama pomisao na bilo kakvo očekivanje plašila.
Bili su mi dobro poznati problemi četvrtog doba. Četvrtodobci su činili trećinu od ukupnog broja stanovnika Beogradskog polisa i bili su vidni na svakom koraku. Medicina je produžila životni vek ljudi i njihovu opštu vitalnost u sklopu projekta produženja radnog veka, ali to se pokazalo kao nepraktično, pošto većina stanovnika posle sedamdesete godine ipak nije bila u stanju da dovoljno efikasno obavlja svoje poslovne zadatke. Greška u proceni imala je za posledicu upravo ono što se htelo izbeći – ogroman broj izdržavanih lica, za koja se moglo očekivati da će umreti tek posle napunjenih 150 godina života. Radno sposobno stanovništvo nije moglo da zaradi za sve plate i sve penzije. A onda je nastala kriza. I onda je nastao rat. I opet su starci ostali, a radno sposobno stanovništvo desetkovano. Sve što je preživelo podeljeno je na polise, mega-gradove, čiji sukobi nisu mogli da izazovu sranja većih razmera. Beogradski je postao jedan od većih na Balkanu.
Posle rata je uvezena radna snaga iz mnogoljudnih siromašnih azijskih polisa. Sa zalihom vode i obnovljivih izvora energije, Beogradski polis nije bio tako loše mesto za život u poređenju sa nekima drugima, pa za sve zainteresovane nije bilo dovoljno radnih mesta. Pa smo se opet vratili u bedu i siromaštvo. Ali starci su ostali. A među njima i ovaj moj čukun-očuh.
Kad mu je pre nekoliko godina umrla majka, Ayotunde je u delu stana ka ulici otvorio radnju sa cigaretama i đinđuvama. Paravan za krijumčarenje domaće rakije. Tako je obezbedio sebi relativno lagano minimalno samoizdržavanje do smrti. Pošto su njegovi ispisnici umirali u siromaštvu, ali u dobrom zdravlju, ta agonija u nekim slučajevima umela da potraje. Naša stara komšinica je umirala  dovoljno dugo da su moji roditelji, kad su se doselili, imali vremena da je spasu. Pomagali su joj narednih petnaest godina dok nije od starosti umrla u svojoj 165. godini, zahvalna što poslednje godine života nije provela u samoći.
Ayotunde me je na brzinu proveo kroz radnju, koja je izgledala kao prodavnica ničega. Tu je provodio veći deo dana. Kretao se živahno vukući izlizane đonove pantofni po podu. Zvuk koji će mi narednih dana donositi mir. Za razliku od, u najmanju ruku, nadrealnih naslova koji su se smenjivali na velikom holo-ekranu, desno od ulaza u radnju. Nova ekonomija donosi nove rezultate . . . Lideri u novim pregovorima u vezi sa novim granicama . . . Dara ima novog dečka . . . Jedan naslov mi se učinio posebno interesantan:
Vaseljenski Papa poručuje: Očišćenje od svih grehova je naš cilj!
Zanimljivo. Posebno u kontekstu ostalih naslova. Posebno u kontekstu novog milenijuma. I još jednog smaka sveta koji se očekivao 2100. Srećom, nisam ga dočekala.
„Dođi, Igor će ti pozajmiti nešto od njegove garderobe. A i taman da vidiš gde ćeš, hm, živeti. Pretpostavljam da nemaš gde . . .“
Vaistinu. A i ovde sam se osećala nekako kao svoj na svome. Pozadi je ostalo par soba, omaleno kupatilo i kuhinja. Na koje kao da je pala atomska bomba opušaka, prljavog veša i masne prašine. Igorova soba bila je upeglana na-ivici-prijatnog i nameštena tako da je centalno mesto zauzimao veliki holo- TV. Sve prostorije bile su majušne i mračne. I okrečene mnogo pre nego što se Ayotunde rodio.
„Ti ćeš spavati u podrumu, jebi ga.“
Sa mnom je to bilo u redu. Bilo je dovoljno prostrano i mračno. Podrumi su bili privilegija nas sa Prizemlja. Onima sa Međusprata i Sprata, Prizemlje je bilo podrum. Onima sa Krova svi ostali bili su septička jama.
Između kupatila i Igorove sobe nalazilo se veliko ogledalo. Faktor neiznenađenja me je naterao da se vratim i još se jednom osmotrim. Vratila sam se u moje staro telo. Čak mi je desna sisa i dalje bila veća od leve. Zapravo, izgledala sam kao da me je posle udara ekspres-voza sastavljao krojač renesansnih oklopa, i to veoma velikom i tupom iglom. Bila sam prekrivena podlivima, skorelom krvlju i par velikih komada nečega što nisam mogla da ustanovim šta je. Izgledalo je kao tetovaža krljušti, ali videlo se da je jednako suptilno, kao i sve drugo, prišiveno preko mesa. Pod prstima je bilo nežno i meko, kao . . .
„Zmijska koža. Nisam imao ništa drugo. Ali da znaš da je to vredna relikvija, koju sam doneo iz Afrike . . .“
„Miriše čudno . . .“
Otvorio je Igorov orman i za sekund odabrao nasumično prvo što mu je palo pod ruku. Bila je to neka romantična roze haljinica. Okrenuo mi je leđa, kako bih se obukla na miru, i nastavio ka kuhinji.
„Jebi ga, ja nisam plastični hirurg. Ja sam samo običan vudu-vrač pred penzijom!“
Kad si već mrtav, nije ti neophodna ni krpica oko struka. No dobro, barem je bilo moje telo . . .
„A otkud ti moje staro telo?!“
Ayotunde, već u kuhinji, promrmljao je nešto sebi u bradu. S vrata sam dreknula na njega:
„Molim?“
„Rekoh, lepo ti stoji Igorova haljina.“
„To nije haljina, to je spavaćica! I sledeći put pitaj kad želiš nešto da pozajmiš.“
Igor se niotkuda pojavio iza mene, ušao u kuhinju i odmerio me od glave do pete. Konačno je izneo svoje zapažanje:
„Ne leži ti dobro na grudima. Ovi šavovi su odvratni!“
Spustila sam pogled na haljinu.
„Meni izgleda sasvim u redu . . .“
„Ne na haljini! Na tebi.“
Ayotunde mu je nadrkano dobacio:
„Pa ako si toliko vešt, otvori krojački salon kožne odeće! Budi od neke koristi!“
Igor je počeo blago da pišti:
„Bih, da ne moram da vodim računa o jednom senilnom starcu!“
Gledali su se popreko – i to preko mene - nekoliko sekundi. A onda nas je Igor pozdravio, uz obaveštenje da će biti u svom budoaru. Za slučaj da nam padne na pamet da se izvinimo. Kad je izašao, upitala sam matorog.
„Je l' on oduvek bio ovakav?“
Ayotunde me je šeretski pogledao i preko zalogaja sendviča ponudio da sednem.
„Igor je kompleksna ličnost. Na stranu kompleksi. Nije imao mnogo sreće u životu pre nego što se doselio ovde. Prosto, takav kakav je, teško se uklapao u društvene okvire. Rano je napustio kuću. Otac nikako nije mogao da se pomiri sa tim da mu se sin češlja na pogrešnu stranu.
„Misliš, na drugu stranu?“
„Mala, mani me sa tim politički korektnim licemerjem. Ti koji se izražavaju kao da kvocaju na jajima ne žive sa tipom koji nosi štikle i roze gaće. Niti bi. Za razliku od njih, ja sam ga prihvatio takvog kakav je. Elem, radio je koješta. Da bi mogao da završi medicinu.“
Pogledao me je ispod oka, odmeravajući koliko detaljan sme da bude.
„Specijalizovao je estetsku hirurgiju. I dogurao je prilično daleko. Sve je bilo kao u bajci. Upoznao je tipa koji je radio u jednoj maloj advokatskoj kancelariji. Nešto malo potom doselili su se u susedni ulaz. Niske kirije i trenutna moda. Bili su simpatičan par. Igor je bio zaista srećan. Kao što možeš da pretpostaviš, uglavnom je on kuvao. Obavezno mi je, u najboljem maniru starih domaćica donosio kolače. A ponekad i nešto konkretnije. Pihtije, kolenice u kiselom kupusu, ma kad se setim . . .“
„Hoćeš da kažeš da je ovaj čovek nekada znao da kuva?!“
Ayotunde je odmahnuo rukom. Glava je počela da me bolucka.
„Još pitaš! To su bila najbolja jela koja sam probao. Od tradicionalne do netradicionalne kuhinje.“
„Pa šta mu se desilo?!“
Moje pitanje bilo je više retoričko. Hrana koju smo oduvek jeli, koliko sam se sećala, bila je neukusna, i samo najodvratnijim aditivima, pred čijim smo sastavom svi žmurili, mogao joj se, neznatno, popraviti ukus. Poslednje vojevanje za novčane i prirodne resurse uništilo je 80% prirode, a ono što je preživelo skupilo se u senku gradova, kako ga Sunce ne bi spržilo. Kao da je vredelo. Jedini izlaz iz opšteg pomora glađu ponudili su veliki laboratorijski kompleksi, gde su genetski inženjering i visoke tehnologije mogli da se razmašu i proizvedu najmaštovitije prehrambene proizvode, koje ljudska podvest za vekove svog postojanja nije mogla da smisli. Mi koji smo to zaista i morali da jedemo uložili smo sav trud u to da ne razmišljamo o sastavu hrane i načinu na koji je ona nastajala. Ako je Igorova hrana sada bila bezukusna, za Ayotundea su to bile dobre vesti, iako ih on nije bio svestan. Bolje vesti od toga bile bi samo da je mrtav i da mu hrana više uopšte nije neophodna.
Ayotunde je uzdahnuo.
„Desilo mu se isto što i svakom. Barem jednom u životu. U roku od nekoliko nedelja njegov partner se iselio, uz priznanje da se već nekoliko meseci viđa sa nekim drugim. A Igor je ženi nekog veoma bitnog muda previše povećao grudi i ona nije bila zadovoljna. Tražila je Igorovu glavu na tacni. Ali zadovoljila se i njegovim otkazom. Tako da je Igor ostao i bez posla. Ali ne samo to – ovo je najbolje – sisojka je tražila odštetu i dobila ju je sudskim putem. Kako Igor nije mogao da je isplati, zaplenili su mu svu imovinu. Ostao je sam u praznom stanu koji nije imao od čega da plaća.“
„Je l' me on ušivao?“
„Jok, ja sam. Njemu su sve to budalaštine. Budala!“
Slegao je ramenima i progutao kiseli krastavac, koji je eksplodirao u njegovim zubima. Bol u mojoj glavi se postepeno pojačavao. Nastavio je, ne primećujući ništa.
„Ali, šta sam drugo mogao da uradim?! Kolenice su bile dobre, a vremena teška . . . Primio sam ga pod krov. Ali je on izgubio svaki osećaj za hranu. Svestan je toga koliko i ja, ali nemoćan je da bilo šta promeni.“
Činilo mi se da ću da ogluvim od njegovog žvakanja. Njegov glas sam čula kao mumljanje ispod gruštanja njegovih usta. Glava me je bolela toliko da mi je bilo muka. A on je mleo zubima krastavac, i mleo sve sitnije i brže. I mleo.
„Prekini!“
Ostao je kao skamenjen mojim urlikom. Nije smeo ni da proguta to što je žvakao. Nije baš da vam se svako veče u kuhinji pojavi zombi koji se izdere na vas ničim izazvan. A vi ne možete ništa tom zombiju, iako ste vudu-vrač. Što vas čini savršeno svesnim šta bi zombi mogao da uradi vama.
„Izvini, boli me glava. I nemam pojma šta mi se dešava sa sluhom . . .“
Ayotunde je progutao pulpu krastavca.
„To je normalno. Imaćeš mnogo bolji sluh nego ranije. Brže pokrete, veču fizičku snagu . . .“
„Brže pokrete? Zar ne bi trebalo da se krećem kao da bolujem od retkog oblika artritisa?“
Matori se nasmejao.
„Ako želiš, možeš. Ali mislim da će ti to ubrzo dosaditi.“
Ustao je brzo od stola, pruživši mi zlatni prsten prsten sa četvrtastim ljubičastim kamenom.
„Ovo je tvoje. Laku noć!“
Stavila sam ga na ruku. Kao da je za mene bio napravljen. Matori me je ostavio bez dosta odgovora. Neće se tako lako izvući sledeći put.
Ostatak Ayotundeovog sendviča sa nekim derivatom praseta spustila sam u Hanibalovu činijicu. Mačak se odmah bacio na njega. Rad njegovih vilica prekidalo je kukumavčenje:
„Ne smemo da jedemo svinjetinu! Gde si ti odgajan, vandalu?!“
Kad je završio, čulo se jedno ne-Lucijevski razvučeno:
„Hvala!“
Hanibal je mučio Lucija nezdravom hranom i sedenjem ispred TV-a, a posebno latino-serijama. Lucija je izluđivao koliko sadržaj, toliko i Igorovo cmizdrenje.
„Znaš, nekada su veliki ljudi na gozbama, da bi mogli da nastave da jedu, povraćali u posebne zdele, koje su se praznile u valove svinja koje su ti ljudi kasnije jeli,“ rekao mu je jednom u poverenju dok je Hanibal, s punim pravom, punio svoje zakonito telo špagetama karbonare. Pre nego što je sadržaj svog zakonitog želuca izručio na tepih, uspeo je da izgovori jedno:
„Vratiću ti, ti . . . (izlivanje)!“
De gustibus non est disputandum[3],“ odgovorio je kratko i odsečno Lucije.
Sada, kada sam bila sigurna da nam drevne latinske mudrosti neće nedostajati dok čekamo baku, laknulo mi je. A Igora u plakanju zbog Hoseovog rastanka sa tajnom-ljubavi-za-koju-pogrešno-misli-da-mu-je-sestra-ali-nije-nego-je-njegova-pseudomaćeha-pošto-nije-udata-za-njegovog-oca-stvarno nije prekinuo ni odlazak po krpu, brisanje povraćke, ispiranje krpe i vraćanje iste u ostavu na drugom kraju hodnika.
Iz parka preko puta Ayotundeove radnje posmatrala me je devojčica kroz podrumsko okno. Mahnula mi je kratko rukom i osmehnula se. Ko li je ostavio dete u sred parka noću? Izašla sam napolje, ali je park bio pust. Možda bi ipak trebalo da počnem da pijem.
Sve u svemu, ovo novo mesto je sve više ličilo na topli dom.




[1]    Iz dna duše. (lat.)
[2]    Kraj života, ali ne i ljubavi. (lat.)
[3]    O ukusima ne treba raspravljati. (lat.)

Нема коментара:

Постави коментар